Želi li Europa od Hrvatske još jednom napraviti vojnu krajinu?

U Bihaću i Velikoj Kladuši u BiH, nekoliko kilometara od hrvatske granice, vrije, a lokalna se infrastruktura raspada pod pritiskom tisuća migranata koji su tu stigli samo s mišlju kako se prebaciti preko granice u RH, pa dalje u EU.

Kada ministar policije Davor Božinović u nekoliko dana putem glavnih hrvatskih medija pošalje poruku da Hrvatska neće biti okupljalište, hot-spot za migrante, onda to može značiti samo jedno – da postoji realna opasnost da Hrvatska to i postane. A ako ne baš hot-spot, da hrvatske granice, koje su trenutačno vanjske granice EU, trebaju postati neprobojne. Nije, naime, tajna da neke članice EU već dulje vrijeme pritišću Hrvatsku da na granice čak pošalje vojsku.

Božinović je izveo svojevrsnu medijsku invaziju baš pred, kako i sam kaže, odlučujući skup čelnika država članica EU u Bruxellesu na kojem će sudjelovati i premijer Andrej Plenković. To se najavljuje kao ključni događaj jer se budućnost EU “lomi zbog migranata”. EU puca po tom pitanju zato što polovica država članica ne želi primiti ni jednog migranta.

Žicu su, nakon Mađarske, podigle i Austrija i Slovenija, a RH je tako postala žicom ograđeni otok u EU. Hrvatsku to stavlja u vrlo težak položaj. Politički se ona očito ne želi svrstati u grupu zemalja koje u migrantima vide civilizacijsku prijetnju, ali je jasno da nam prijeti navala migranata koji iz Hrvatske neće moći nikamo dalje.

Božinović je već nekoliko puta kazao da RH neće podignuti žicu jer je to očito i nemoguć zadatak s obzirom na to da s BiH graničimo na 1011 kilometara, sa Srbijom na 318, s Crnom Gorom na 23 kilometra. On stalno ističe kako je naša granična policija kapacitirana i osposobljena da bez žica osigurava granice, ističe kako smo iz fondova EU opremljeni helikopterima, vozilima, opremom te da na granicama imamo 6300 graničnih policajaca.

Ove podatke Božinović ističe kako bi smirio hrvatsku javnost, zbog turističke sezone, ali i zato da Bruxellesu poruči da primi RH u Schengen. Božinovićeve brojke mogu se, pak, relativizirati. Hrvatske kopnene granice duge su 2375 kilometara, a morske 948.

Podijelimo li 6300 graničnih policajaca s 3323 kilometra, pa onda sve to s tri smjene u kojima graničari rade, dolazimo do realnosti. Koliko je hrvatska granica i uz velike napore naših graničara ipak porozna, najbolje se vidjelo kad se kod Rijeke prevrnuo kombi s 12 Sirijaca za koje nitko nije znao kada i gdje su prešli granicu.

Osim toga, veliko je pitanje kako će biti ako se broj migranata, koji svakodnevno navaljuju na hrvatske granice, uveća geometrijskom progresijom onako kako se to zbilo 2015. A tada je situacija bila jednostavnija jer je RH samo trebala organizirati tranzit za 700 tisuća ljudi. Sada te mogućnosti više nema, postavljena je žica, a Hrvatska se obvezala da će svakog ulovljenog migranta koji je iz RH prošao dalje u EU prihvatiti natrag! Stoga Božinović i govori da RH ne može biti hot-spot.

Hrvatskoj Vladi ovdje treba dati potporu jer će očito biti izložena barem pritiscima da RH postane svojevrsna vojna krajina za EU. Europa je već jednom u povijesti, od 16. do 19. stoljeća, od Hrvatske napravila upravo to: vojnu granicu, odnosno vojnu krajinu.

Povijesni su razlozi bili slični, dio hrvatskih krajeva bio je raseljen, pa su Habsburzi odlučili podići obrambeni pogranični pojas pred Osmanlijama, financirati vojne posade i utvrde, a onda, kao jeftinije rješenje, naselili su napuštene krajeve Hrvatima, Srbima i ostalim narodima Carevine.

Stanovništvo su privukli podjelom zemlje, statusom slobodnih seljaka i poreznim olakšicama. U ovom trenutku Hrvatska sa svojih 3,9 milijuna stanovnika teško da može fingirati neku suvremeniju vojnu krajinu EU. Baš su pogranični krajevi poput Banovine, Korduna i Like, raseljeni i pusti. Kompletno stanovništvo Like danas fizički stane na prostor Dinamova stadiona u Maksimiru.

Jasno je stoga što tisuće azijskih migranata iz BiH prodiru upravo tim pravcima. Kako i sam Božinović kaže da migracije neće stati te da je prema EU u pokretu više od 30 milijuna ljudi, jasno je da su Hrvatskoj potrebna strateška rješenja. Treba motivirati preostalo pogranično stanovništvo da se zaustavi iseljavati, poticati povratak i doseljavanje mlađih osoba i bračnih parova te urbanizirati postojeća mala naselja.

Učiniti, dakle, ono što su svojedobno učinili Habsburgovci, prevedeno na današnji jezik, ta područja osloboditi gotovo svih poreznih davanja i doprinosa, osigurati besplatno školovanje i zdravstvo, a seljacima jamčiti otkup proizvoda. Ne možemo, naravno, tražiti da namEU (Njemačka) “vrati” 380.000 stanovnika koji su napustili RH u pet godina, no, želi li EU ovdje opet čvrstu granicu, morat će kroz proračun u to i investirati. Poput Habsburgovaca