Kina je zemlja s najstarijom kontinuiranom civilizacijom na svijetu starijom od 4000 godina. Tijekom stoljeća i stoljeća tim su velikim prostorom vladale različite dinastije, a Marko Polo u Kini je boravio za vrijeme dinastije Yuan, koja je na vlasti bila od 1271. do 1368. Kinom je tada prvi put u povijesti vladala dinastija stranih osvajača, odnosno Mongola, koji su od nomadskog plemena postali iznimno uspješni vladari. Kina se, naime, u to vrijeme ekonomski oporavila i kulturno procvjetala, o čemu piše i svjetski putnik dalmatinskih korijena. Polo je, naime, nakon opisivanja puta od Europe do Kine, stranice i stranice svoje knjige posvetio upravo toj dalekoj zemlji te je omogućio Zapadu da upozna Daleki istok kao nikad dotad.
Velika mongolska vojska
– Tatari proglasiše Džingis-kana svojim kraljem. To je bio vrlo sposoban, pametan i hrabar čovjek. I mogu vam reći, kad je on proglašen kraljem, svi Tatari svijeta koji su živjeli po onim predjelima, dođoše k njemu i smatrahu ga vladarom. A taj se Džingis ponio dobro i bio neustrašiv. U njegovu zemlju dođe toliko mnoštvo Tatara, u što se ne bi moglo povjerovati. A kad Džingis-kan vidje toliko naroda, spremi se i s njim pođe da osvaja druge zemlje. I tvrdim vam ovo. Džingis-kan je kroz vrlo kratko vrijeme osvojio osam zemalja. Njegova vojska nije rđavo postupala niti pljačkala pokorene zemlje, nego je stanovnike vodila sa sobom na osvajanje drugih zemalja. I tako je pokorio mnoge narode. A kad su vidjeli koliko je sposoban, svi su s tim vladarom išli. Kad je pak Džingis vidio toliki narod, reče da će vascijeli svijet osvojiti – piše Marko Polo u poglavlju knjige koje nosi naziv “Kako je Džingis postao prvi kan”. Potom veoma živopisno govori o njegovim bitkama, a potom u poglavlju “O broju velikih kanova” piše o njegovoj djeci i unucima sve do Kublaj-kana, dajući neprocjenjiv povijesni kontekst svojoj knjizi.
Mongolsko je Carstvo, naime, bilo najveća kopnena država u povijesti te druga najveća uopće, poslije Britanskog Carstva. Džingis-kan osnovao ga je 1206. ujedinjenjem do tada većinski nomadskih plemena, kao što piše i sam Polo. Veoma brzo mongolska je vojska brojila više od 200.000 vojnika, a osvojili su cijelu Kinu, Bliski istok te dio Europe. Ipak, za razliku od zapisa u knjizi “Il millione”, u povijesti su ostali upamćeni kao veoma okrutni i nemilosrdni ratnici koji su uništavali sve pred sobom. Stoga ih, unatoč uspješnom vladanju, lokalno stanovništvo nije prestalo gledati kao okupatore te je carstvo bilo relativno kratkog vijeka. Džingis-kana naslijedio je njegov unuk Kublaj-kan, za čijeg je vladanja Mongolsko Carstvo živjelo u miru i prosperitetu, no nakon njegove smrti 1294., počinje slabljenje Carstva te dolazi do konačnog raspada.
Marko Polo je, dakle, u Kini boravio na vrhuncu mongolske moći te je u službi Kublaj-kana proputovao gotovo sve velike kineske pokrajine, od sjevera do krajnjeg juga, od zapada, odakle je i sam stigao, sve do mora na istoku. I pritom je sve o svojim zgodama zabilježio, do najsitnijih detalja.
– Ovdje ima dosta gradova i utvrđenih mjesta – govori Polo o sjevernom dijelu Kine, gdje je proveo mnogo vremena u tadašnjim pokrajinama Tengutu, Camulu, Erginulu i Tenducu. Riječ je o području današnje Mongolije te kineske pokrajine Gansu, koja se nalazi sjeverno od rijeke Huang He, takozvane Žute rijeke koja je druga po veličini u Kini te se smatra jednom od kolijevki kineske civilizacije. Putujući tim krajevima, Marko Polo nije bio fasciniran samo krajolikom i životnim navikama nego je opisivao i tamošnje gradove te utvrde, ponovno je bilježio vjerske običaje, ali i tko se bavi kojim poslom. Tako za ljude u Tenducu kaže da su “najbolji, najljepši i najmudriji ljudi zemlje” te da se bave trgovinom, dok u Tengutu stanovništvo “živi od zemlje”. Zanimljivo je da je Polo u zabilješkama o gradu koji naziva Campiciu, a za koji kaže da je “neobično velik i otmjen” glavni grad Tenguta, uočio da tamo “oni računaju sa sinodičkim Mjesecom, kao što mi računamo s Mjesecom”. Polo je zapravo već onda shvatio, a što je tek kasnije potvrđeno, da su Mongoli mjerili vrijeme prema Mjesečevim mijenama.
– Za vrijeme neke Mjesečeve faze, koja traje pet dana, oni neće ubiti nikakve životinje ni za što na svijetu; oni neće jesti ni mesa životinje – ističe Polo, koji je na svom putu prema sjeveru došao i do današnje Rusije te je svoje dojmove prenio pišući o krajevima oko Bajkalskog jezera gdje žive “divlji ljudi” na velikim hladnoćama pa “nemaju žita ni vina” te moraju “živjeti od životinja”. Iako je Polo tijekom putovanja po sjevernim predjelima došao i do tadašnjeg kraljevstva Erginula, kojim je prolazio Veliki kineski zid, on ni u ovom trenutku ni bilo kada kasnije u knjizi ne spominje najveću građevinu na svijetu. Iako se prema opisu Polova kretanja može zaključiti da je više puta došao do zida koji je dugačak gotovo 9000 kilometara, nejasno je zašto nijednom o njemu ne piše i to se smatra jednom od najvećih manjkavosti cijelog putopisa. Unatoč tome, Polo je iznio veoma vrijedna zapažanja o tamošnjem načinu života.
– Ljudi se vole mnogo zabavljati, predajući se samo svirci glazbala, pjesmi i plesu. Ako kod njih neki stranac dođe u kuću, oni zapovjede svojim ženama da ga služe u svemu i svačemu. Onda muž ode iz kuće i ostaje drugdje dva ili tri dana, a stranac ostaje sa ženom i radi s njom što hoće, kao da mu je supruga i zabavlja se s njom do mile volje. Svi su ljudi iz te zemlje rogonje, ali oni to ne smatraju sramotom – piše Marko Polo o neobičnom životu na sjeveru te dodaje kako su njihove žene “lijepe, vedre i vesele s onom običaju”. Također, piše i o monogamiji u Erginulu gdje “žene imaju divnu bijelu kožu i divne crte lica i mnogo se zabavljaju s ljudima, a čovjek može uzeti žena koliko hoće, ako ih samo može izdržavati”. Polo potom objašnjava i kako je tamošnjim stanovnicima izrazito važna vjera u razne idole te da im stoga često prinose žrtve.
Hrane ovna u čast idola
– Svaki čovjek, koji ima djece, hrani ovna u čast idola. Na novo ljeto, kad je praznik čijeg idola, otac i sin odvedu onog ovna pred svog idola i dugo mu se klanjaju sa svom djecom. Zatim tog ovna skuhaju. Kad to učine, odnesu ga pred idola i ostaju pred njim dotle, dok se ne odsluži služba. Njihove su molitve upućene za spas njihove djece. Kad to učine, jedan dio mesa daju idolu, a drugi odsjeku i odnesu svojoj kući ili na neko drugo mjesto, koje oni odaberu. Zatim pošalju po svoju rodbinu i pojedu ono mesa uz velike počasti i klanjanje. Onda očiste kosti te ih poslažu u drvene škrinje ili veoma dobre sanduke – s čuđenjem pripovijeda Polo te dodaje kako se tamošnji stanovnici veoma strogo drže i običaja vezanih uz spaljivanje preminulih. To se čini, naime, na točan dan koji odrede astrolozi i vračevi “pomoću svojih đavolskih vještina”, a na temelju datuma rođenja preminule osobe. Određeni datum se uvijek poštuje čak i ako to znači da “rodbina drži onog mrtvaca 8, 15 dana ili cijeli mjesec, očekujući pogodan čas”.
– To tijelo drže u sanduku debelom dobar dlan, dobro zatvorenom i zakucanom te pokrivenom tkaninama, s mnogo šafrana i mirodija, da ne bi smrdjelo onima koji su u kući (...) na putu, kojim mrtvaca po iznošenju iz kuće nose do mjesta spaljivanja, njegovi su srodnici na više mjesta napravili neke kućice od motki ili trske, prekrivši ih svilenim ili zlatnim tkaninama. I kad mrtvaca donesu do one kućice, ostave ga pred njom, jer u njoj ima dosta pića i jestiva. To čine zbog toga, da bi s takvom počašću primili mrtvaca na drugom svijetu – opisuje se u knjizi “Il millione”. Marko Polo kao da je znao koliko će njegovi zapisi biti važni, pokušao je prenijeti što više detalja pa tako govori o tome i gdje ima kojih ruda, donosi zapis kako se koristi azbest, a piše i o biljnom te životinjskom svijetu, o “fazanima dva puta većima od naših” te o “divljim volovima, velikima kao slonovi”.
– Oni su veoma lijepi, jer su svuda dlakavi, osim po leđima; ima ih bijelih i crnih – govori Marko Polo o životinjama koje naziva volovima, a pretpostavlja se da je ovo prvi zapis u povijesti o životinji jak, vrsti krupnog goveda koje živi u središnjoj Kini, na Tibetu te u dijelovima Indije. Sva ta područja i još mnogo više zemalja proputovao je Marko Polo, a nakon detaljnog upoznavanja sa sjevernom i središnjom Kinom, zaputio se i prema njezinim južnim predjelima.