Hasanbegović je u pravu – u Hrvatskoj nema ekstremizma, niti ga je ikad bilo

Tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović ima vrlo proturječnu ulogu u javnosti – s jedne ga se strane optužuje kao najvećeg ekstremista u vlasti koja još traje, a s druge nitko tako odlučno kao on ne tvrdi da u politici u samostalnoj Hrvatskoj ekstremizma nikad nije bilo, niti ga sada ima. I u pravu je. Riječ “ekstremizam” pripada optužujućemm rječniku prenesenom iz komunizma. I danas je najviše rabe oni koji su je rabili u komunizmu ili njihovi nasljednici. A nisu naslijedili samo optužbe protiv “ekstremnog hrvatskog nacionalizma” nego i druge svoje “prednosti” od kojih su neke samo preveli s komunističkog na demokratski jezik.

Oponašajući aroganciju i bahatost primitivca i zločinca Tita, prezirali su kapitalizam, Zapad i slavili miroljubivu koegzstenciju, a u demokraciji su postali veliki Europejci, drugove su zamijenili građanima, jednoumni tisak, TV i radio optužbama za kršenje slobode medija, Jugoslaviju Europskom unijom, teror komunističke vlasti antifašizmom, i tako dalje. Toliko su bili i ostali drski da su počeli svojatati neke žrtve komunizma, poput liberala Vlade Gotovca, nad čijim su dugim godinama robije u Jugoslaviji likovali. Tom novom demokratskom mitologijom koja je zamijenila komunističku vrve kolumne Jelene Lovrić, Miljenka Jergovića, Ante Tomića, Jurice Pavičića i drugih lijevo-liberalnih baštinka socijalizma. Narano, s lakoćom krivotvore prošlost, pa je tako Jurica Pavičić napisao kako su njegovi stričevi ili djedovi otišli u partizane iz proamerikanizma, samo je prešutio jesu li po ulicama i drugdje poslije rata toljagama i lancima od bicikla mlatili mladež koja je na odjeći, obući ili frizuri imala bilo kakve znakove američkog ili zapadnog stila. Za takve preobraćenike na demokraciju Zlatko je Hasanbegović hrvatski politički ekstremist. To im je jako dugo, sve dok im Zoran Milanović nije došapnuo neki novi interes ljevice, bio i dr. Franjo Tuđman.

I ne budite sigurni da se poslije Mlanovićeva odlaska neće nastaviti sotonizacija prvog hrvatskog predsjednika i cijeloga državotvornog miljea. Oni zapravo nikad neovisnu Hrvatsku srcem nisu prihvatili, prihvatili su je samo kao neželjeno nužno zlo i donekle mu se prilagodili. Teški je povijesni apsurd da ti baštinici blajburških ubojica, Golog otoka – na kojem je, kako reče jedna bivša zatvorenica Židovka, usavršen Gulag – zatim, baštinici obračuna s hrvatskim proljećarima, Stare Gradiške i Lepoglave, smicanja političkih protivnika po Njemačkoj i drugdje dominiraju u hrvatskim medijima i javnosti.

Posve je nezamislivo da je razumni i odmjereni Andrej Plenković, kako su preveli neki zlobni portali, nekoj njemačkoj televiziji rekao kako će iz HDZ-a protjerati jednu od izmišljotina tih ljudi, to jest hrvatski politički ekstremizam. Sjećamo se kako je taj ekstremizam bio komunistička, pogotovo beogradska oznaka za najnormalnije zahtjeve iz Hrvatske, kao što su pravedna raspodjela deviza i saveznog novca, hrvatski naziv za hrvatski jezik, hrvatski pravopis, normalno isticanje hrvatskog domoljublja i imena, prestanak političkih progona, objektivno prikazivanje prošlosti, pogotovo ratnih žrtava, i tako dalje. Zapravo, ono što je u komunizmu bilo i u demokraciji ostalo normalno za ljevičare je često bilo i ostalo – ekstremno. Njima je Hrvatska kao država ekstremna!

Preinaka normalnog u ekstremno do beskraja im širi prostor optužaba, a širom, na primjer, otvara vrata državnih blagajni za ljevičare iz svih područja – za nevladine udruge, za filmske i kazališne redatelje i druge ovisnike o državnoj sisi u kulturi, za monopoliste među manjincima, za medije...

Bivša ministrica kulture, koja se valjala pijana na službenim tulumima i pred gostima u Ministarstvu, koja je nekoliko puta kažnjena zbog sukoba interesa, koja je šakom i kapom dijelila novac ljevičarima, svojim lijevim prijateljima pa i listovima u kojima je sama bila suvlasnica – ne, ona nije bila ekstremist. Ali je ekstremist Zlatko Hasanbegović, među ostalim uvelike baš zato što je u tu pristranost i nered koji je naslijedio nastojao uvesti reda. Nema, dakle, ekstremizma u Hrvatskoj osim kao zastora iza kojeg će političke skupine, i lobiji iz ljevičarskog miljea ići na ruku trajnim neprijateljima Hrvatske u samoj zemlji, u susjedstvu i inozemstvu te ostvarivati svoje interese, među njima novčane – ne među posljednjima. Nadajmo se da takvi nimalo neće diktirati politikom nove hrvatske vlasti.     

>> Hasanbegović: Ekstremizam u HDZ-u nikada nije postojao, a ni u hrvatskoj politici općenito