Zoran Milanović jest čovjek s karakterom, ali kakvim?

Da se u utrku za Pantovčak uključio i negdašnji SDP-ov premijer Zoran Milanović više nije vijest. No, ako je suditi prema istupu kojim je zakoračio u predsjedničku utrku, osim dobro tempiranog obraćanja javnosti koji je zasjenio 30. rođendan HDZ-a, teško se oteti dojmu da je početak kampanje ipak odradio prilično stihijski.

Kao da je Milanovića, pretendenta na dužnost prvog fikusa Hrvatske, u istoj mjeri kao i čelne ljude njegove stranke, pomalo zatekao uspjeh umjesto potopa koji se na izborima za EU parlament SDP-u predviđao, pa je na krilima dobrog rezultata pomalo bezglavo uletio u utrku, bezidejno i besadržajno. Bez pamtljivih poruka koje bi ionako inertne glasače ljevice natjerale da se na dan predsjedničkih izbora, u kakvu lijenu nedjelju, dovuku do izbornih kutija. Na predstavljanju kandidature samog sebe lišio je čak i najsitnijeg šalabahtera, uzdajući se u svoju elokvenciju i britkost, pa je krajnji rezultat ispao prilično neuvjerljiv, zbrkan, onako, zoranovski. No, osmislio je izvanredno efektan slogan kojim ulazi u kampanju, “predsjednik s karakterom”, jer Zoran Milanović to, pokazalo se ranije, uistinu jest. No, s kakvim karakterom?

Dobitnik Rektorove nagrade na Pravnom fakultetu, stasao u diplomatskoj školi Mate Granića – s aktualnom predsjednicom, šefom Sabora i premijerom – u Ministarstvu vanjskih poslova bio je vrlo ambiciozan, kažu, kvalitetan i iznimno profesionalan kadar. Kada je iz diplomacije skrenuo u politiku, upravo je nedostatak diplomacije u komunikaciji bila njegova najveća mana, istodobno i vrlina, no spremnost na ulazak u (verbalne) sukobe u politici je ipak na cijeni. Premda mu usta u kampanji zasigurno neće biti puna “naroda”, kao Miroslavu Škori i otprije neki dan Kolindi Grabar-Kitarović, valja podsjetiti da se Milanović tijekom predsjedanja hrvatskom vladom nije libio zauzeti državnički stav odlučnije od svih onih koji se danas pomodno pozivaju na suverenizam.

Posljednjih dana otpočeo je verbalni rat s Plenkovićem, demonstrirajući ponovno svoj ratoborni temperament, za slučaj da ga je netko zaboravio. Od sadržaja njihova prepucavanja (“prinosim njegovoj pažnji da u Bruxellesu predstavlja hrvatske interese”) još je važnija poruka koju odašilje Milanović: da će ulaziti u ring samo s onima koje smatra sebi (iole) dostojnima, što aktualni premijer, kako svojom funkcijom tako i osobnošću, svakako jest. Time otkriva i kako će idućih mjeseci izgledati njegova predizborna kampanja, pa se s priličnom pouzdanošću može reći kako na autsajdere tipa Panenića ili Ivana Pernara neće ni svrnuti pogleda.

Bolno svjestan da s Pantovčaka ne može mijenjati Hrvatsku, značaj njegove pobjede bio bi, osim iznimnog osobnog uspjeha, čvrsta naznaka skretanja Hrvatske u lijevo pred one najvažnije, parlamentarne izbore. Premda u predsjedničku utrku ulazi kao političar koji se bori za, kako kaže, progresivnu i modernu Hrvatsku, a ne kao ljevičar, Zoran Milanović najbolji je mogući kandidat ljevice i liberalne Hrvatske, što slikovito govorio o toj istoj ljevici ali, još više, i o Zoranu Milanoviću.