Zoran Slišković (49) početkom devedesetih došao je u zagrebački HAŠK Građanski kao veliko pojačanje. Došao je iz sarajevskog Željezničara kao jedan do najboljih mladih napadača bivše Jugoslavije. U 93 utakmice za Želju postigao je dvadeset pogodaka. U Zagrebu se zadržao tek jednu sezonu, piše Max!.
– Došao sam u nezgodno vrijeme. Počeo je rat u Hrvatskoj, nije se moglo igrati u svim dijelovima države. Još sam se na kraju i ozlijedio pa, primjerice, nisam igrao u finalu prvog hrvatskog kupa kada nam je trofej odnio zaprešićki Inter. Klub su na početku te sezone napustili najbolji igrači, Boban i Šuker – rekao je Zoran koji je uvijek bio prepoznatljiv po bijelom čuperku. Taj je čuperak bio uspomena na dječački pad. Na mjestu gdje je udario glavom izrastao je bijeli pramen.
Prvi trener u 18. godini
Rodio se u Trpnju, malom ribarskom mjestu na poluotoku Pelješcu. Ondje je počeo igrati nogomet.
– Nisam imao trenera pa sam trenirao sam. Prvog pravog trenera imao sam sa 18 godina kada sam otišao u Neretvanac iz Opuzena. Kako sam bio izrazito talentiran, brzo sam igrao za seniore, a onda je iznenada došla ponuda da idem na probu u Željezničar. Znam da je bila zima i da je probna utakmica igrana po snijegu. Ja sam se prvi put u životu tada "sreo" sa snijegom. Bilo mi je jako hladno i nakon dvadeset minuta rekao sam treneru Ivici Osimu da više ne mogu izdržati i da ću se teško razboljeti ako ostanem u igri. Izvadio me van i mislio sam da je to kraj. No, Osim je rekao da me odvedu u hotel i nikako ne puštaju doma. Drugi dan potpisao sam ugovor – rekao je Slišković.
U Željezničar je došao u sezoni nakon one kada je klub s Grbavice igrao polufinale Kupa Uefa i nesretno ispao od mađarskog Videotona.
– Za Željezničar se uvijek govorilo da je to klub koji jednostavno moraš voljeti. Zaista je tako i bilo. Proveo sam ondje divne godine, stekao brojna prijateljstva, a igrao sam s velikim igračima. U moje vrijeme u klubu je uvijek igralo pet-šest reprezentativaca bivše Jugoslavije. Igrao sam s Baždarevićem, Škorom, Nikićem, Bahtićem – govori Slišković.
Nakon zagrebačke epizode s HAŠK Građanskim otišao je u grčki AEK.
Hrvatska neostvarena želja
– Igrao sam tri sezone u kojima smo triput zaredom osvojili prvenstvo Grčke. Ondje sam igrao najbolje. I žao mi je što to nisu prepoznali izbornici Hrvatske. Nikad nisam igrao za Hrvatsku i to mi je jako žao. Bio sam na širem popisu za prvu službenu utakmicu između Hrvatske i SAD-a, ali me na kraju Draža Jerković nije pozvao. Što se tiče igranja za bivšu Jugoslaviju, upisao sam tek jedan nastup, u prijateljskoj utakmici protiv Turske – rekao je Zoran koji je nakon AEK-a odigrao još jednu sezonu za Paniliakos, a onda se 1995. vratio u Zagreb, u Croatiju.
– Došao sam u klub koji je imao velikih ambicija u Kupu prvaka. Bila je to generacija sjajnih nogometaša. U napadu je možda bila i najjača konkurencija. Pored mene igrali su Mark Viduka, Igor Cvitanović i Silvio Marić. Nije ni čudo što sam uspio u dvije sezone sakupiti 38 nastupa u kojima sam postigao tek četiri pogotka. Kada sam vidio da tu nema kruha, otišao sam odigrati još dvije sezone u Slaven Belupo – istaknuo je Slišković.
Bio je prvi polaznik trenerske akademije u Hrvatskoj. No, kao trener nije imao velikih ambicija.
– Pokušao sam voditi trećeligaša Orebić, ali brzo sam odustao. Nije to za mene. Prihvatio sam ulogu trenera mlađih kategorija i danas u tome uživam – rekao je.
Pored nogometa, odlično boća.
– Svake godine u Trpnju se za Dan grada organizira turnir. Ove godine bio sam proglašen za najboljeg valjača, i to u konkurenciji bivših svjetskih prvaka, Dodika, Kolobarića, Čubele – istaknuo je Slišković.
Bavi se i ribolovom.
– Da, sa svojim prijateljem Jakšom Begovićem idem u lov na tune i plavu ribu – zaključio je Slišković.
>> Cvitanović za Max: Sanjam dan kad ću postati prvi trener Dinama!