Da netko odluči snimiti film ili napisati knjigu o životu svećenika koji je živio ono što propovijeda, koji je cijeli život pomagao drugima, čak i riskirao život da spasi svoje sugrađane, koji je skroman, ali pun duha, entuzijazma, koji se ne boji plakati, ali ni smijati i veseliti sa svojim župljanima i koji u osmom desetljeću života ima toliko energije, planova, veselja – to bi morao biti film ili knjiga o Mili Peciću, župniku iz Slunja.
I kada neki vjernik pomisli da se otuđio od Boga i ljudi, da se nema kome požaliti, da ga nitko ne razumije i da je sve sivo, mogao bi tada pogledati film ili pročitati knjigu o Mili Peciću. Tada bi vam bilo jasno da, kako kaže stih jedne pjesme, “život nije siv” i da se ljudi ipak nisu otuđili od vas.
Polugoli u šumi
Ovaj 77-godišnji svećenik toliko je drag sugovornik da vam svojim pozitivnim stavom, realnim pogledom na sve oko sebe i prihvaćanjem promjena ostavlja dojam ugode i smirenosti. On ne docira, nego razgovara, sluša, razmišlja, a uvijek mu je na licu zarazan osmijeh. Prošao je u životu dobro i zlo; od ratnih strahota u Slunju, obližnjem rodnom Vagancu, zatvaran je, tukli su ga, ali u njemu nije ostala gorčina, nego ljudskost, silna dobrota i briga, želja da dopre do svakog čovjeka. Nije stoga ni čudno da je svugdje rado viđen, pa i na festivalu psihodelične glazbe koji se u njegovoj župi održava već nekoliko godina.
Odlučio je lani otići na festival. I već je to neuobičajeno za većinu njegovih kolega, no 77-godišnji svećenik, inače i dekan slunjskog dekanata, otišao je posjetiti Primišlje, izolirano mjesto u šumi, uz rijeku, gdje oko 7000 ljudi iz cijelog svijeta danonoćno pleše uz psihodeličnu glazbu, često pod utjecajem opijata, polugoli, slobodnog razmišljanja.
– Viđao sam te ljude po Slunju, jer tu dolaze kupovati stvari, pa sam lani odlučio otići i posjetiti ih. Govorili su mi mještani: “Ne idite, župniče, tamo ima droge, nasilja”. Ma ništa od toga nije istina! Oni su toliko dragi, spontani, miroljubivi, tamo nema nikakvog nasilja. A što se droge ili opijata tiče, pa u svakom diskaču toga ima. Uz to, u diskaćima se i tuku, napadaju noževima, a na tom festivalu toga nema. To je mali grad, ima starijih, mladih, djece... Bio sam tamo u svećeničkoj odori i svi su me prepoznali. Ma zanimljivo je to, tamo ima ljudi iz 120 zemalja, raznih vjera, nacija. Isprva su me gledali s čuđenjem, ali prilazili su mi, razgovarali smo o svemu. Jednom sam čovjeku prišao i počeo razgovor na njemačkom, engleskom, a on mi je odgovorio uz osmijeh da je iz Čakovca pa smo se smijali i razgovarali. Nema tu ničega lošeg, to je naša stvarnost, a ja sam svećenik, moj je posao i poziv, kao i Kristov, ići među ljude, razgovarati, približiti im se, družiti se, prihvaćati sve što je pozitivno – kaže nam župnik Mile koji u Slunju skrbi o 3000 vjernika. Nekada je, kaže, vjernika bilo daleko više i u Slunju i u cijelom slunjskom dekanatu u koji spada čak devet župa, od toga i jedna u BiH.
– Na tom je području nekada bilo 20.000 vjernika, danas svega 11.000 katolika. Rat je puno ljudi raselio, a sada je još tu i ovaj odlazak ljudi van zbog posla. Eto, 1968. bilo je 81 kršteno dijete, a umrlo je dvostruko manje ljudi, a danas imamo troje, četvero krštenih, a 20 umrlih na godinu. To je loše. Razgovaram puno s ljudima, posebno s mladima, pokušavam ih razuvjeriti kada mi kažu da idu van. Evo, jedna mi je djevojka iz Blagaja rekla da ide van jer je tamo bolja plaća, više će zaraditi. Imala je posao, stan, ali kaže mi da ide jer joj je cijelo društvo vani i tamo se osjećaju kao kod kuće jer imaju škole, svećenika... Isprva sam se ljutio, protestirao, ali kada vidim da su tako odlučili, onda im kažem: “Pa, kada ste odlučili, neka tako bude. Možda vas je Bog tamo poslao da budete ‘svjetlo svijeta i sol zemlje’, kako kaže evanđelje. Da budete na ponos nas iz domovine” – kaže nam kroz osmijeh omiljeni slunjski župnik.
Žao mu je, kaže, zbog raseljavanja koje se događa posvuda u Hrvatskoj, pa i u njegovu Slunju, posebno mladih koji su budućnost. Svjestan je on toga i Crkvu želi najviše približiti upravo mladima.
O svemu piše na internetu
– Evo, nekoliko dana mijenjam vjeroučitelja u školi. Ma, mene taj rad s djecom odmori, preporodi. Današnje djetinjstvo nije jednostavno kao naše. Danas djeca imaju puno izazova, dobrih i loših, a naše je djetinjstvo bilo daleko zaštićenije. Zato danas nije lako ni djeci ni roditeljima i zato im moramo posvetiti još više pažnje, biti strpljivi, uvažavati njihove želje, nade, podržavati ih. Djeca, kada osjete dobrotu, to vam i vrate. Tko ne sluša djecu i ne razgovara s djecom, taj je, kako mi kažemo, “za ocat” – dodaje kroz smijeh svećenik.
Nikada nije pristao, pa tako ni danas, na to da su djeca loša. Dinamična, hiperaktivna djeca, kaže, oduvijek su mu bila izazov.
– Volim tu djecu jer ona samo imaju višak energije koju treba kanalizirati. Kasnije “dozru” i postanu pravi ljudi, Eto, znam jednog momka koji je, kad je bio malen, bio pravi deran, niste ga mogli uhvatiti, kako bi ljudi rekli, ni za glavu ni za rep, a danas je oženjen, čeka dijete i strašno mu se veseli. Toliko se promijenio, odrastao je i čovjek je na mjestu. Zato svi mi, pa i svećenici, moramo kod djece “posijati” dobro sjeme odgoja, dati im lijep kršćanski odgoj, otvoriti im vjeru, Crkvu i vezati ih dobrotom; i kroz prvu pričest, krizmu – dodaje Pecić. Dok razgovaramo u župnom uredu zgrade pokraj crkve u kojoj živi, na računalu pokraj svećenika vidimo fotografije s brojnih izleta, nasmiješene djece koja se druže, igraju, natječu, a u pozadini je i njihov omiljeni svećenik.
Naime, osim svojeg redovitog posla, 77-godišnji svećenik uredno piše tekstove o događajima u župi, slika sve što se zbiva i sve sam stavlja na internetsku stranicu župe. Tako je sam napisao i objavio tekst i slike sa svojeg obilaska festivala psihodelije, slike s misnih slavlja, prvih pričesti, izleta, druženja, krštenja, a objavljuje i tko se rodio, umro...
– Ma, htio sam već prestati s time, malo sam se i umorio, ali onda su mi ljudi koji su otišli u Kanadu ili Australiju poručili da ne smijem odustati. Oni te vijesti stalno prate, to je njihova komunikacija s rodnim krajem. Jedan mi je čovjek, kada je došao iz Kanade i posjetio me, rekao: “Velečasni, zar da ujutro ustanem, a da ne vidim nijednu vijest ili sličicu iz rodnoga Slunja. Pa, nemojte nam to raditi, velečasni. Nasmijao sam se i obećao njemu i sebi da će vijesti uvijek biti – kaže nam svećenik dok pregledavamo stranicu župe.
Među slikama ipak iskaču i one ružne, ratne. Slike razrušene crkve, kuća... Na temu Domovinskog rata i strahota koje je doživio sa svojim narodom dobrodušni se župnik na tren uozbilji, zamisli, neka tužna, ozbiljna sjena nadvije se nad njegovim licem. Ipak, tek nakratko, optimizam i osmijeh ubrzo se vrate. Iako je u ratu bio zarobljen, premlaćen, nije izgubio optimizam. Na početku rata, u rujnu 1991., spasio je djecu i majke izbjegle iz Drežnika i Plitvica Sela. No kada je u listopadu iste godine s dvije časne sestre i sumještanima otišao u rodni Vaganac pokraj Korenice da bi iz razorenog i spaljenog sela izvukao osmero ljudi koji se nisu spasili, zarobljen je. Mještane Vaganca nije pronašao, ubijeni su, a njihove je posmrtne ostatke pronašao tek nakon rata.
– Kada sam zarobljen, među tim sam ljudima osjetio toliku mržnju da je to neopisivo. Tukli su me, maltretirali, ispitivali cijelu noć do idućega jutra, kada su mene i dvije časne sestre pustili, slomili su me toliko da nisam mogao voziti automobil pa mi je jedan četnik upalio auto. No, nisam ih mrzio, a ne mrzim ih ni danas. Žalim ih, jer oni su izgubili dušu i ja mogu jedino moliti za njih. Da oni, a i svi drugi koji misle da narod mogu uništiti ratom, da oni koji smišljaju kako napakostiti drugoj osobi, kako je poniziti, maltretirati, uvide koliko je to loše, glupo, besmisleno i osuđeno na propast – kaže nam svećenik.
Bojali smo se za djecu
Rat je počeo, trajala je okupacija, očevi su otišli braniti Hrvatsku, a ostale su majke s djecom. Svi smo se bojali za djecu pa sam pregovarao s pukovnikom JNA da nam omogući da djecu odvezemo u Karlovac pa u Rijeku, jer sam s Crvenim križem i Caritasom dogovorio da tamo dođu. Prije dolaska u Slunj 1986., deset godina bio sam svećenik u Rijeci. Uspjeli smo spasiti pet autobusa djece i majki, odvesti ih kroz sve barikade do sigurnosti. I danas se sjećam kako su svi u autobusu plakali kada su se opraštali od očeva, da bi kasnije vladala grobna tišina u autobusu dok su nas četnici pregledavali, a onda opet veselje kada smo došli na Turanj, u Karlovac. Kasnije, kada smo u ratu bili u progonstvu u Karlovcu, djecu iz Slunja vodio sam u Italiju, Njemačku, Austriju. Tamošnji su ljudi to plaćali, a želja nam je bila da se djeca maknu iz Karlovca u kojem se pucalo, koji je bio pod granatama, da osjete da su voljena. Bile su to svijetle točke u tome mraku – prepričava nam svećenik ratne godine koje je sa svojim Slunjanima proživio u Karlovcu.
Zaslužan je i što su crkvene knjige, kipovi, slike, kaleži iz crkava njegova dekanata spašeni jer ih je zakopavao gdje je stigao; u zemlji, zidovima crkve, podrumu.
U svoj Slunj vratio se odmah nakon oslobođenja; u nedjelju 4. kolovoza Slunj je oslobođen, a već u utorak on se vratio; u crkvu bez krova, razrušenu, bez struje, vode, zidova, grijanja...
Pogledajte video o poznatim Hrvatima koji javno svjedoče vjeru:
Normalan čovjek. Na žalost riječ takvih se slabo čuje, pa tako i u crkvi. I novinarima je čudno zato je i postao vijest. Normalni ljudi ne povećavaju tiražu.