Aktivist, alpinist, humanitarac, psihološki savjetnik, poduzetnik, profesor latinskog jezika, teolog, doktorand socijalnog rada... E da, i svećenik Baptističke crkve u Grabovcu. I ne manje bitno, muž jedne Nikoline. Teško je pobrojiti što je sve Siščanin Ratimir Pilja.
Iza osebujnog protestantskog svećenika godine su rada na poplavljenim područjima, s izbjeglicama, na pomirenju mladih Srba i Hrvata u Vukovaru, sa zatvorenicima u kaznionicama...
Pomoć od ovoga svijeta
Sada rješava neku novu krizu. Projekt financijskog opismenjavanja marginaliziranih skupina u društvu, kojim se sada bavi, pokrenula je njegova prijateljica Katarina Braovac, vlasnica računovodstvenog servisa Klijent. I o njoj bi se mogla ispričati priča, ali ova je o Pilji, kako ga svi zovu. “Marginalizirane skupine” zapravo su eufemizam za beskućnike, štićenike prihvatilišta, među kojima dvojac provodi istraživanje razine financijskih znanja, ali ne zadržavaju se samo na tome. Već smišljaju kako će im ta (ne)znanja, ali i cijelu životnu perspektivu promijeniti, svatko na svoj način.
Varate se ako mislite da Pilja u ovaj posao previše petlja Svevišnjeg. Ili propovijeda. Njegova pomoć je od ovoga svijeta. Prava ljudska. Ali mnogi u tome vide Boga, istina... Na projektu integracije beskućnika samo je, kaže, podrška. Upoznao je dosta snažnih ljudi, ali i oni negdje zapnu. A tko pomaže pomagačima, popravljačima svijeta? E, tu počinje priča...
– S Katarinom sam radio preko projekata Crvenog križa, izbjeglica, razne akcije. Onda je počela pričati o financijskom opismenjavaju beskućnika. I nije gubila vrijeme na pisanje dopisa, čekanje sredstava. Sve što je trebalo platiti platila je iz svoje firme. Ostao sam “paf”! Takvoj osobi moraš pomoći – kaže Pilja koji se uhvatio kvalitativnog dijela istraživanja.
– Čast mi je sudjelovati u tome, osobito kao protestant, jer malo ljudi misli da duhovnost može pomoći u financijskom aspektu. No Biblija uči da čovjek treba biti mudar upravitelj svojim resursima. Ali ne pričam im što sam – izbija iz njega povremeno propali student ekonomije. Žao mu je što ljudi s jako dobrim idejama previše vremena potroše na administraciju, ispisivanje projekata...
Petnaest godina rada
– Nailaze na prepreke i onda postanu frustrirani. A ja tako volim tu Hrvatsku. Ne mogu je promijeniti, ali mogu biti podrška takvima – napominje. Najdragocjenije što ima, vrijeme, ne želi trošiti uzalud, nego uložiti u projekte za koje misli da bi mogli uspjeti, s osobama koje će to iskoristiti da zemlju učine boljom. Sve je, kaže, počelo s pokojnim Draženom Glavašem, pokretačem inicijative ROM (Renewing Our Mind), doktorom znanosti i predavačem poslovne etike i liderstva na Veleučilištu Vern.
– Još 2001. na ROM smo uzeli klince iz Vukovara, Srbe i Hrvate, doveli ih u Fužine i maknuli iz sredine u kojoj se stalno računalo tko je tko. To što su oni radili s mladim Vukovarcima bilo je sjajno. Vidio sam kako u pet dana mijenjaju pogled na svijet, prerastaju mržnju. A krenuli bi zbog mora, išlo se na more svaki dan – s oduševljenjem govori o projektu koji mu je pokazao koliko su mladi snažni.
– A nisu to bile lake priče. Bilo je i tata tenkista s Trpinjske ceste, tata u protuoklopnim... Tko zna koji je tata tu ubio drugog tatu... Ali ljudska je veličina u oprostu. Pomoglo je i meni da u životu sredim neke stvari, oprostim vozaču koji je naletio na mog oca i usmrtio ga kad sam imao samo šest godina...
Tad je već upisao teologiju kao neuspjeli student ekonomije, u kojoj se nije našao, želio je biti više uz ljude. Na tu ekonomiju stalo se vraća. Lani je postao poduzetnik, preuzeo firmu za upravljanje zgradama Cavallin koja u Sisku održava 17 objekata.
– Ideja o ekonomiji po biblijskom modelu važna je za protestantsku radnu etiku. Poanta je da, kad radiš za nekoga, radiš kao za sebe. Da to nije sistem: kad nema šefa, zapališ i popiješ kavu – objašnjava. Pitam ga za zatvor, kako je bilo?
– Nagovorio me Zvone Presečan koji ima udrugu Korak nade da s njim idem u kaznionicu u Glinu. Lakše je kad smo dvojica. Dobili smo dozvolu jer su primijetili da se ljudi mijenjaju kad čitaju Bibliju, usmjerava im se pažnja na nešto izvan svakodnevnih misli. Prvo smo nabavili Biblije. Ali krive! – smije se Pilja. Kako krive?
– Pa s tvrdim koricama. A takve ne smiju u zatvor zbog sigurnosti. Mogu samo one s mekim koricama. I zatvorenici su ih odmah razgrabili – kaže. Tako su brzo doživjeli prosvjetljenje?
– Mijenjali su ih za cigarete ili su motali papir za “škiju”. Rekao sam, nema problema, motaj, ali prvo pročitaj, iz poštovanja. Neki su se i obratili, jedan je došao do Ivanova evanđelja, ima nešto i u toj Božjoj riječi – smije se Pilja. Nije tamo lovio obraćenike iako su neki tražili da ih primi u crkvu.
– Nikoga ne želim krstiti dok je u zatvoru. Trebaju razmisliti, ne treba im nova stigma kad izađu, trebaju zajedništvo tamo gdje žive. Protestanti su vjerska manjina – otvoren je Pilja koji je u zatvoru držao grupu za psihosocijalnu pomoć, za što se specijalizirao u magistarskom radu na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku.
– Proučavali smo Bibliju, ali ona je bila samo alat: kroz priče i slobodne asocijacije prolazili smo njihove probleme na indirektan način. Tamo ne mogu priznati da imaju problem. Ali ako ga ima biblijski lik, to je OK. To je kao ono – pitam za prijatelja – objašnjava da je u protestantizmu odvojeno pastoralno i socijalno savjetovanje, duhovno i sekularno.
– Protestantska je krilatica “što bi Isus napravio?”. Isus ne bi sjedio doma da su poplave – kaže. Pa nije sjedio ni Pilja. U Gunju se javio preko Crvenog križa.
– Nisu zvali dva tjedna, bilo je puno volontera. Pa sam se priključio adventističkoj organizaciji ADRA-i – objašnjava ne reagirajući na upitan pogled na vjersku “konkurenciju”. Prošao je obuku za odvlaživanje i kombinirao tehničku sa psihosocijalnom pomoći.
– Najbitnije je smiriti ljude. Izgubili su sve, bili tupi, u šoku. Smirivalo ih je da nešto rade; kad odvlažuješ i nešto mjeriš, to odvrati misli. A kako smo ih stvarno digli? Pecanjem! Tražio sam da me nauče pecati. Ali ne na Savi koja ih je poplavila i zamjerila im se, nego na Dunavu – sjeća se... Kad su u tri ujutro zapjevali, to je bio prvi dobar znak. Pročulo se u Gunji da se ide ponovo na pecanje, za nekoliko dana čistio se pribor posvuda...
– To je bio prijelomni moment vraćanja u normalu. Najobičnija stvar, ali donijela je razliku – kaže Pilja. Na povratku u Sisak poplave su ga dočekale i tamo pa je nastavio, samo u drugom prsluku, Crvenog križa. Kad je krenula izbjeglička kriza, s istom je ekipom prebačen na granicu u Tovarnik.
– Kad se Bapska počela otvarati, nas su prve poslali i zaboravili na nas tri dana na terenu. Jedna cura iz UNHCR-a i devet graničnih policajaca držalo je 2000 ljudi usred ničega. Navečer je bilo gadno, mrak, a 80% izbjeglica bili su muškarci od 20 do 40 godina...
Najgore je bilo iščekivanje autobusa za koje ne znaju kad će doći, a nestrpljenje raste. Hladnoća i vjetar šibaju.
– Oni nervozni, mi nervozni. Jedan me gleda, Sirijac, i pita na engleskom jesam li vjernik. Kud me nađe?! Pita bih li se pomolio za njih, kršćani su. Gledam načelnicu, pitam smijem li. Kaže mi: padre, oduži samo, kupi vremena, radi bilo što... – i molio se Pilja, ali je prvo skinuo prsluk Crvenog križa, ne bi bilo u redu, kaže.
– I onda dirljiv trenutak. Kažem “amen”, a iza mene se pojave svjetla autobusa...
Pitam ga ima li neku fotografiju iz tih dana, treba mi za tekst.
– Nema tu baš vremena za selfie. Jasno mi je da slika prodaje priču, ali pitanje je zašto si došao pomoći ljudima. I ja skupljam bodove, ali na nebu. Ne dobiješ ih odmah, ali nakon nekog vremena otvore ti se mogućnosti koje nisi ni sanjao. To je kao onaj film “Šalji dalje”. Mi teolozi previše se zakopamo u teoriji, a živjeti je jednostavno... Mi dijagnosticiramo. Čim postavimo dijagnozu, stanemo. Ali to je pola problema. Druga polovica je zasukati rukave i popravljati stvari.
Malo je otrcana fraza, kaže, ali ti trebaš biti ona promjena koju želiš vidjeti oko sebe. Najgore mu je kad vidi nepravdu, a ne može ništa. Tad moli, kad misli da je bespomoćan. A kad dođe pitanje o vjeri, ne zanima ga ako je oni koji o njoj govore ne žive.
– S pravim vjernikom bilo koje religije može se naći drugi vjernik. Problem su ekstremi – radikalno provođenje dogmi, zaboravljanje da ljubiš bližnjega svoga. Tako je i ovo sad, s Istanbulskom konvencijom. U nebu nema ni Hrvata, ni Srba, ni Židova, crnih i bijelih, muških i ženskih, svih priča o rodu koje sad izbijaju u nebu neće biti, a borimo se da svi tamo završimo. Ponekad mi je lakše razgovarati s nevjernicima nego s vjernicima – priznaje Pilja. Ne voli ni automatske molitve. One su, kaže, kao stiskanje kvačila kad mijenjaš brzinu. Moli se svojim riječima.
– Nekad trebaš i Božji znak da si na pravom putu. Bog je kao radiostanica, vrtiš dok ne nađeš. Ovdje i sad možeš slušati samo jednu. Ne vjerujem u izgubljene, samo u one koji namjeste svoj radioaparat na krivu stanicu...
Koje bi još stanice htio slušati? Dosta ih je preslušao u 38 godina.
– Želio bih kad završim doktorski studij predavati etiku. Važno mi je pitanje “quo vadis” u svim segmentima života. I mogu li doprinijeti da nešto bude bolje. Jer nekad leptir mahne krilima i napravi uragan – poentira Pilja. I vjerujem mu. Tko ne bi?
Klasični primjer demagogije: "Tako je i ovo sad, s Istanbulskom konvencijom. U nebu nema ni Hrvata, ni Srba, ni Židova, crnih i bijelih, muških i ženskih, svih priča o rodu koje sad izbijaju u nebu neće biti, a borimo se da svi tamo završimo." Kakve veze zagrobni "život" i "onaj svijet" ima s konvencijom od milijardu kuna s "ovoga svijeta" i zemaljskog života... U stilu: ma hajd', šta god, ionako ćemo svi "gore".