Već je davno prošla ponoć. U parku na Savici zaglušujuća je tišina, sasvim suprotna od makljaže i dernjave koja se mogla čuti nekoliko sati prije na prosvjedu i koja mi još odzvanja u ušima. Onda više od 500 ljudi, a sada nigdje ni žive duše.
– Znala sam... Nema tu nikoga, samo kažu da dežuraju cijelu noć, a zapravo odu spavati čim kamere odu – bila mi je prva misao koju je odmah u korijenu srezao smijeh. Nije bio glasan, ali jasno je dopirao s druge strane parka. Možda je samo prolaznik ili... Ma nemoguće, tamo je zbilja grupa ljudi. Sad i mašu.
– O, zbilja ste došli. Večernji je, pa valjda zato radi navečer. I, jesmo dobili okladu? – viknuo je čovjek iz grupe na što sam samo mogla odgovoriti da jesu. Naime, jutro prije su mi iz inicijative “Čuvamo naš park” na pitanje dežuraju li uistinu stanari sa Savice tamo od 0 do 24 kako bi spriječili radove odgovorili: “Apsolutno”.
– Tu smo cijelu noć. I to ne dvoje, troje ljudi, nego cijela ekipa – rekli su pa nastavili: “Ako nam ne vjerujete, dođite nas provjeriti“. Izazov sam prihvatila, no kada ću točno doći, nisam im rekla.
Budući da je većina pomislila da nije moguće da ti ljudi sjede u parku u tri, četiri sata ujutro, uistinu sam se zaputila na Savicu baš u to vrijeme. Kvart je uglavnom već spavao, tek je s još pokojeg prozora dopiralo svjetlo, dok si je vesela ekipa na dežurstvu u parku tek pripremala večeru.
– Imamo tu pravu švedsku klupu, sad je već gotovo prazna, ali ujutro nam susjedi donesu svježe kroasane i kavu. Neki nam i kuhaju – kaže Frana Laća pa dodaje da su u zadnjih pet dana naučili kako zaustaviti bager, ali i koja susjeda kako kuha. Do sada su joj najbolji bili američki kolačići stanarke iz “ove desne zgrade”.
– Ali ne možemo to mi odlučivati. Ukusi se razlikuju, trebaju nam profesionalci tako da bismo trebali Tomislava Špičeka pozvati na prosvjed pa da nam malo komentira kako se kuha na Savici – ambiciozno zaključuje Rade Krnjeta, no družina se slaže s njime kako to i nije loša ideja. Nekako si trebaju prikratiti vrijeme, ta ipak su u parku 24 sata na dan. Na smjene, doduše, ali ipak jako dugo.
Posebno je duga smjena od ponoći do četiri sata ujutro koja zapravo traje osam sati jer vrijeme dvostruko sporije teče. No dobrovoljce nije teško naći, uvijek je na livadi i više ljudi nego što treba biti. Imaju i punu opremu – dekice, ležaljke, madrace na napuhavanje, čak je postavljen i šator u slučaju nevremena. Sve je to samo za udobnost, ne i za spavanje jer oči moraju biti budne cijelo vrijeme i na oprezu. A zašto su uopće tamo?
– Bageri su prvog dana došli su četiri ujutro. Tko nam garantira da neće opet. Mi moramo dežurati iako svi ovdje radimo i ujutro nakon smjene u parku idemo na posao – kaže nam Blaženka Sečkar. A na pitanje vjeruju li gradonačelniku Bandiću da će odustati od radova, svi su samo prasnuli u smijeh.
– A kaj, možemo se smijati ili plakati s obzirom na to da usred noći nismo kod kuće nego čuvamo park od bagera. Da mi je netko ovo pričao, ne bih mu vjerovao – kaže pak Miroslav Poje pa odmah dodaje kako nikome nije teško za Savicu. To je njihov kvart, u kojemu neki od njih žive cijeli život.
– Koliko sam već tu? Joj, pa ni ne znam više, dajte mi minut da izbrojim koliko sam rata za kredit već otpatio, više od 100 – kroz smijeh govori Miroslav Poje pa ga odmah prekida Rade Krnjeta.
– Ja ovdje živim od 1982. godine i više nemam dugova – ponosno zaključuje Rade pa dodaje da je i onda ovaj park bio najljepši dio kvarta, i sada je, a nada se da će biti i u budućnosti.
Za razliku od onih agresivnih Bandićevih obožavatelja-podržavatelja otprije par dana, ovi ljudi žive u tom kvartu. Ne treba im organizirati prijevoz od gradske periferije do Savice.