“More ovak? Za 50 dinara fazan, dodate malo i paradajza. Ak ne bu problem, prosil bi i malo grincajga za ajngemahtec. Mislim da je to fer i onda smo fertig. Ne bi šteli sigurno da prejdem radije do kume Bare po to. Ona bi dala po kak spada cijeni.” Ovakvo se historijsko i vješto cjenkanje danas više ne može čuti na zagrebačkim tržnicama, a čovjek ga može vrlo lako zamisliti dok gleda stare fotografije “trbuha grada”. Najveća zagrebačka tržnica Dolac jučer je proslavila 91. rođendan. Malo je za ovaj plac reći da je kultni. On je ishodište purgerske kulture, fulira, zagrebačkih dama, gunđavih mušterija te kumica s rupcima koje 365 dana u godini pod suncobranima s motivima šestinskog veza po kiši, snijegu i “zubatom” suncu prodaju plodove svoga rada.
Ideja se “kuhala” od 1905.
Uvijek se moglo računati na to da će na Dolcu biti žamora, veselja, dobrih prodaja i razmjena, gužve... Ali i najkvalitetnijeg povrća i voća, budući da tada nikome nije padalo napamet koristiti konzervanse ili pesticide. S drvenim se korpama i košarama ujutro rano išlo po mirisno cvijeće, sočno meso, bilo da je riječ o pajceku, zecu ili kokoši. Dolac je tako oduvijek bio najpoznatije zagrebačko okupljalište, a svi su bili dobrodošli. A nastajao je pak u zanimljivim okolnostima, dok je metropola brojila svega 200.000 stanovnika. Zagreb je tada bio dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te se naginjalo ideji da postane središte ove neslavno raspadnute megadržave. Zato se dakle ulagalo mnogo u kulturu, obrazovanje i vizuru grada. U prilog tome ide otvaranje Zoološkog vrta, hotela Esplanade, stigla je i prva telefonska centrala, pokrenuta prva radiopostaja..., a društvo je procvjetalo.
Falio je još samo taj plac da upotpuni sliku Zagreba u usponu. Trebalo je još samo pronaći i adekvatnu lokaciju jer je u to vrijeme glavno tržišno mjesto bilo na prometnom Trgu bana Jelačića, popularno zvanom Harmica. Ideja se o tome “kuhala” još od 1905. godine, kako stoji na stranicama Holdingove podružnice. Tijekom desetljeća predlagale su se razne lokacije za tržnicu, poput Britanskog trga, Martićeve, ali i između Jelačić-placa, Vlaške i Gradske štedionice. Ti prijedlozi bili su odbačeni, a tek 1911. tadašnji gradski zastupnici donijeli su konačnu odluku da će se plac podići na Dolcu prema projektu arhitekta Viktora Kovačića. I tako se krenulo s otkupom nekretnina, no to je prekinuo Prvi svjetski rat.
Ispod pronašli i groblje
Tek sredinom dvadesetih godina stvar se ponovno zakotrljala, prva se lopata zabila tek 1927., a tri godine nakon toga Dolac je i službeno otvoren. Gradnja nije prošla bez negodovanja. Mnogi su prosvjedovali zbog takvog poteza jer su se morale porušiti kućice da bi se dobio otvoreni prostor za novu tržnicu. Pri kopanju terena za tržnicu otkrivene su i kosti s groblja koje se nekada nalazilo uz crkvu sv. Marije. Sljedećih se godina Dolac nadograđivao, a danas ga, osim Zagrepčana, vole i turisti.
Ovo me nekak sve podsjeća na cirkuse koje su neki izvodili gadgod se u Zagrebu nekaj počelo delati (Cvjetni, Tuškanac, Britanac...). No, sad oni su na vlasti u našem gradu pa ne protestiraju. A nemaju ni zakaj kad se ionak niš niti ne dela!!!