U Zagrebu, ispred stadiona u Maksimiru, nalazi se skulptura Diskobol.
Kako postoji drevni običaj da se za Uskrs farbaju (bojom ukrašavaju) jaja, tako je za Uskrs bio ofarban i taj dio Diskobolova tijela. Koliko se sjećam, jer išli smo to gledati, to je obično bila žuta ili zelena boja.
U početku se mislilo da to rade komunisti (bezbožnici, antikristi) i da se na taj način izruguju blagdanu.
No promijenili smo mišljenje kada smo vidjeli kako partijski aktivisti marljivo stružu i skidaju boju s toga dijela Diskobolova tijela. I tako je to bilo iz godine u godinu. Godinama. Onda su u subotu uvečer, uoči Uskrsa, postavljene milicijske straže oko kipa. Dežurale su milicijske ekipe cijele noći.
Nitko se nije usudio približiti kipu. Svejedno, ujutro na Uskrs, Diskobolova su jajca bila ofarbana.
Kako to?
Tražila se odgovornost. Milicija nije bila dovoljno budna. Kako je neprijatelj došao do jaja?
Sljedeće su godine milicijske straže bile pojačane. Međutim, opet isto. Veliki Diskobol imao je obojena jajca.
O čemu se radilo?
Ljudi, naravno, mladi, koji se razumiju u kemiju, napravili su takve kemijske spojeve i inkriminirane Diskobolove dijelove premazali su nekoliko dana ranije, točno izračunavši da će se kemijska reakcija dogoditi na Uskrs ujutro.
Počinitelji nikada nisu otkriveni. Jesu li to bili komunisti, pijanci, mrzitelji svega što je kršćansko, neodgojeni balavci, zajebanti... Kad su straže prestale, nikome više jajca nisu bila zanimljiva.
A kako svaka akcija ima svoju reakciju (a valjda i obrnuto), tako su i jajoslikari prestali sa svojim umjetničkim radom.
Ne znam što se sada događa s Diskobolovim jajcima.
Agrokomercova jaja
Nedavno je objavljena vijest da u Meksiku jedna kokoš nosi zelena jaja.
Sredinom osamdesetih godina Agrokomerc iz Velike Kladuše došao je na dobru marketinšku ideju: uoči Uskrsa počeli su prodavati obojena jaja.
Bio sam u ekipi koja je radila televizijski spot.
Pisao sam scenarij za spot.
Vidi se crvena kokoš, a kraj nje crveno jaje. U offu tekst: “Crvena koka daje crveno jaje.” Onda se vidi plava kokoš, a kraj nje plavo jaje.
Tekst: “Plava koka daje plavo jaje.” Potom se vidi žuta kokoš, kraj nje žuto jaje. Tekst: “Žuta koka daje žuto jaje.” A onda video: bijela kokoš, oko nje raznobojna jaja. I tekst: “Ali, ljudi moji, i od bijelih koka jaja su u boji!”
Scenarij je prihvaćen i sada je trebalo napraviti spot. Najprije smo nabavili nekoliko lijepih kokoši.
Onda smo uzeli posude. Svaku smo napunili vodom pa smo u jednu stavili plavu boju, u drugu crvenu itd. Zatim smo uzeli kokoši i stavili ih u te posude.
Ali sada su nastale poteškoće, zapravo katastrofalni rezultati. Kada smo izvadili kokoši, one su bile u raznim bojama, ali su jezivo izgledale, sve to njihovo krasno perje se zalijepilo, spustilo, baš ružno.
Misleći da nešto nismo dobro napravili, sve smo to drugi dan ponovili s novim kokošima.
Rezultat je bio isti. Jadne kokoši. Dobro da tada nisu bili toliko aktivni iz Udruge za zaštitu životinja. Sigurno bi nas prijavili. Pokušali smo kokoši sušiti fenom, ali nije bilo pozitivnih rezultata.
Onda su nam upućeni ljudi rekli da za to u Italiji postoje raznobojni sprejevi koje smo nabavili i onda su kokoši izgledale sjajno.
I spot je bio svjetski.
Međutim, Televizija Zagreb spot je emitirala samo jedanput, a ni na ostalim televizijama spot o uskrsnim obojenim jajima (premda se Uskrs nigdje nije spominjao) nije više od dva puta emitiran. Koliko znam, TV Skopje i TV Titograd nisu ga ni emitirali. Politika je svemoćna: i u jaja se uvuče.
Jaje, jaje, e pa šta je
Ako je jaje, nije zmaj
Jaje, jaje, pa neka je
Ne boji se tko je zdrav
O žeteocima i o pokori u molitvi i postu
Kolega glazbeni kritičar Branimir Pofuk na stranicama Večernjaka napisao je zanimljiv tekst o VIS-u Žeteoci. Dio tog teksta, u kojemu je najbolje sažeo bit tog sastava, citiram: Polovicom 60-ih godina u Katoličkoj crkvi bilo gdje, pa i u Hrvatskoj, priključiti se na struju i instrumentima bezbožnog rock and rolla naviještati evanđelje imalo je, primjerice, težinu revolucionarnog čina. Tada još kao mladi bogoslov Mijo Gabrić bio je doslovno bubnjar takvih novih strujanja kao spiritus movens 1965. osnovanog VIS-a Žeteoci. Ubrzo su stekli status i popularnost “Beatlesa duhovne glazbe” na stotinama koncerata širom Hrvatske, a i svijeta jer su se hrvatske katoličke misije jednostavno otimale za njihove koncerte. Još je važnije to da je ta električna četvorka uspjela prodrijeti i u širu, Crkvi tada politički i društveno nesklonu javnost.
Za Božić 1968. objavili su u nakladi Kršćanske sadašnjosti i Glasa Koncila LP ploču pod naslovom “To nije tajna” s obrađenim i prevedenim američkim duhovnim šansonama, a producent im je bio Pero Gotovac. Još veći odjek imala je njihova singlica “Majka Marija”, objavljena 1971., nazvana prema istoimenoj pjesmi koju je za njih napisao Arsen Dedić.
Dodajem Pofukovu tekstu: U Žeteocima su bili, pjevali i svirali današnji svećenici preč. Mijo Gabrić, dekan Zbora prebendara u Zagrebu, i mons. Valent Bogadi, župnik i dekan u Varaždinskim Toplicama, te laici liječnik Mijo Bergovec i vjeroučitelj Mato Dukić. Prošlih sam godina u emisijama koje sam realizirao na Radio Sljemenu često emitirao pjesme Žetelaca, a osobno poznajem prebendara i nekadašnjeg bubnjara Miju Gabrića, o kojemu je prije nekoliko mjeseci pisalo da je za vrijeme vršenja službe dekana Zbora prebendara teško prekršio kanonske odredbe o vremenitim crkvenim dobrima pa je dobio kaznu: svaki dan cijelu jednu godinu mora moliti psalam, šest mjeseci utorkom i petkom mora održavati nemrs, a šest godina uplaćivati novčani iznos karitativnoj ustanovi. Povrh toga dobio je i sedmogodišnju zabranu upravljanja crkvenim dobrima i petogodišnji “silenzio stampa” oko pitanja dobara Zbora prebendara. Bubnjeve može svirati.
Sada treba crtati zvezdu petokraku, tek toliko da se ovi današnji proleteri zacrvene u licu od ljutnje kada vidi petokraku.