Gljivarski kotlić, špek-fileki, paprikaš od divljači sa semelknedlima, mladi pečeni vepar s brusnicama i njokima, buncek, češnjovke i krvavice sa zeljem i restanim krumpirom, pohani mozak, orehnjača, makovnjača... bogat stol dočekao je jučer goste krčme “Gabreku 1929.”.
Peta generacija obitelji
Jela kakva su spremala njihove bake i prabake obilježila su 90. rođendan kultnog samoborskog restorana. Time su, kažu vlasnici, htjeli odati počast bakama Ivki, Lojziki Miciki, Štefaniji, Marici, Mariji... koje su recepte za delicije tog kraja prenosile usmeno, s koljena na koljeno. Sada restoran vodi peta generacija obitelji, a neki od njih jučer su se u prostoru podno starog samoborskog grada potrudili da se uzvanici osjećaju “po domaći”.
Na zabavu su stigli pjevačica narodnih, zabavnih i starogradskih pjesama Vera Svoboda, sportski komentator Ivica Blažičko, pjevači Đani Stipaničev i Jasmin Stavros, bivši samoborski gradonačelnik Antun Dubravko Filipec... Prijateljski odnos sadašnji vlasnik Mirko Šintić ima prema svima koji uđu u njegov lokal, poznat ponajviše po juhi od gljiva koju rade s 15 do 20 raznih vrsta koje sami beru u samoborskim šumama. Bez problema ovaj gljivar s više od 30 godina iskustva raspoznaje i bere 85 vrsta, a svakome amateru koji dođe u njegov lokal sa svojim “ulovom” iz šume kaže kakva je gljiva koju je ubrao i na koji način ju je najbolje spremiti. On svoje primjerke najčešće stavlja upravo u juhu koju, kaže, radi “prema osjećaju”.
Sva jela koja danas pripremaju rade se na isti način kako su to činili Gabrijel, od milja zvani Gabrek, i Alojzija Medved kada su 1929. godine na mjestu današnjeg restorana otvorili mesnicu i trgovinu. Vrlo brzo shvatili su da je na lokaciji koja je križište trgovačkih putova i polazna ruta za planinarske ture unosnije da meso koje prodaju i sami pripremaju. Samo nekoliko godina nakon te odluke “Gabrek” je dobio kultni status.
Po prabakinu receptu
U prvotnoj ponudi bili su špek-fileki, dinstano zelje, paprikaš, kisela repa, svježi sir i čvarci, a nešto kasnije na jelovnik su uvrstili i krvavice, teleća jetra, koljenicu i pohani mozak. Tu bi poslasticu gotovo uvijek naručivao i Miroslav Krleža, dok su Vladimir Nazor i Antun Augustinčić najviše voljeli poznate Gabrekove palačinke, kojih ima 45 vrsta. Prave se još prema Alojzijinu receptu, a ključ uspjeha dobrih palačinki, kaže Šintić, isključivo je u tavi.
– Ona nikako ne smije biti nova, a ako i jest, onda je najprije treba paliti. Kada se, pak, palačinke peku, tava mora biti dobro zagrijana. Poslužujemo ih zapečene sa sirom, punjene i pohane s gljivama, namazane nekim od džemova ili s orasima i šećerom, sa šlagom i kuglicom sladoleda, u vinskom šatou, u jajčanom šatou – govori Šintić, kojem u restoranu pomaže i kćer Anamarija. Pri pripremi jela, dodaje, uvijek se inzistiralo na izvornoj hrani i namirnicama iz domaćeg uzgoja, sa seoskih gospodarstava koja su iz okolice Samobora.
– Ponudu najbolje opisuje geslo “Domaće ponuđeno, po domaći spravleno” – govore Šintići, koji su tijekom godina ugostili i Franju Tuđmana, Edu Murtića, Petera Galbraitha, Dragutina Tadijanovića...