Ponosno se šepuri pijetao Đuro dok sjedi pokraj svog vlasnika. Nadiže bujno, šareno perje dok ga Zvonimir Trotić gladi po vratu. Radi to dok čeka da netko od stanovnika Gornjeg Stenjevca, Gajnica, Vrapča ili okolnih naselja dođe po svoje kilograme brašna.
Sve su to, veli ovaj mlinar koji se time bavi otkako zna za sebe, nasljednici obitelji koje su po brašno dolazile još k njegovu ocu i djedu. Njegovi preci, naročito djed, nekad su od mljevenja u mlinu na potoku Dubravica i živjeli, a danas je to Zvonimiru Trotiću samo jedna od zanimacija u umirovljeničkim danima. Melje uglavnom iz usluge i obiteljskih te poznaničkih odnosa, a oni koji žele domaće brašno, bez ikakvih primjesa i dodataka, Trotiću trebaju samo donijeti proizvod koji žele da se pretvori u prah.
Kakav je to kruh bio...
– Još je moj otac dolazio k gospodinu Trotiću, a i ja sam kod njega čest gost, kukuruz donosim na “šrotanje”, za kokice koje držimo – govori Snježana Havoj dok Zvonimir u prtljažnik njezina automobila ubacuje vreće sa šrotom. Gotovo da nema toga što Trotić nije samlio, od pšenice, raži, zobi, ječma, heljde...
– Čak sam i rižu mlio, tražili su me to Kinezi koji su živjeli u blizini. A kakav su kruh od rižina brašna napravili... Donijeli su mi da probam, nestao je vrlo brzo. U svoj mlin jedino nisam nikad stavio kavu i papar – kaže Zvonimir Trotić dodajući da radi na “ušur”, onako kako su mlinari oduvijek kroz povijest radili. “Ušur” je, naime, dio brašna koji pripada mlinaru kao plaća za meljavu, a Trotić od svake samljevene količine uzme 10 posto.
– Nema novca koji bih mogao naplatiti za taj posao. Dobijem li, primjerice, 50 kilograma pšenice, to traje, ako se želi dobiti fino brašno za kruh, pet do šest sati. Za grublje brašno koje se koristi kao hrana za stoku ipak treba manje vremena. Od te količine moj je “ušur” pet kilograma brašna – kaže Trotić. Radi uglavnom po dogovoru, i to samo kako bi nastavio tradiciju koju je započeo njegov djed pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada je mlin prešao u ruke njegove obitelji iako je sagrađen u 19. stoljeću kao zadružni mlin obitelji Coljak. Nekad je njegov djed spavao u prostoriji odmah pokraj mlinskog postrojenja.
– Kad bi ovaj mlin mogao govoriti, svašta bi ispričao; bilo je tu ljubavi, a prošao je i ratove – ističe Trotić. Dolazio je k njemu i nekadašnji zagrebački gradonačelnik Mato Mikić, voditeljica Mirna Berend, a i danas ga često posjete djeca iz vrtića da vide kako mlin funkcionira. Zgradu koja je proglašena kulturnim dobrom Republike Hrvatske održava isključivo iz vlastitog džepa.
“Šešir” za 20.000 kuna
– Mirovina je mala, mlin smo pokojni brat, tata i ja održavali bez problema dok su bili živi. Prije osam godina zamijenio sam cijeli krov jer bi u suprotnom sve propalo. Ostatak kućice i postrojenja popravljam kako mogu, a u sve je lošijem stanju. Sada imam “šešir” za 20.000 kuna, a odijelo je u rupama – kaže Trotić koji se nada da će njegova kći jednog dana preuzeti brigu o mlinu.