Brada joj se zatresla. Da to ne primijete drugi, pognula je glavu. Iako se sramila svoje priče, nije zastala ni na sekundu. Nije razmišljala o riječima koje izgovara, cijelim se tijelom borila s knedlom u grlu. Pričala je kako se u razredu osjeća kao izvanzemaljac; svjesna je bolesti, nekako se uz terapije koje je prolazila navikla na tu činjenicu, ali zaboravila je tako očitu stvar: u njezinoj osnovnoj školi svi su imali kosu. Ona ima rak. Sad plače zbog toga. Plače u razgovoru s 27-godišnjom Nikolinom Prišljin dok su obje u zagrebačkom rehabilitacijskom kampu Krijesnice.
Zabraniš si da plačeš
Nikolina, pak, nema prava pognuti glavu, uplašiti se teških riječi koje izgovara djevojčica, ne smije zaplakati niti se boriti s knedlom u grlu.
Ispričanu priču ne zaboravlja, ali nešto kasnije na putu je u bolnicu. Ondje je čeka dvogodišnji Kristijan. Obitelj mu nije uz krevet, Nikolina o tome ne pita puno. Ne želi znati previše, zna samo da dvogodišnjaka čije je tijelo opečeno u požaru danas mora nasmijati. On se mora osjetiti sigurno. I prije nego što otvori vrata bolničke sobe, ona se nasmije od uha do uha...
Već šest godina ta djevojka, učiteljica razredne nastave, volontira u udruzi Krijesnica, onoj u kojoj utjehu traže djeca i mladi oboljeli od malignih bolesti. Upravo vrijeme s Kristijanom uz bolnički krevet i vrijeme u rehabilitacijskom kampu Krijesnice razlozi su zbog kojih je ta mlada Zagrepčanka osvojila volonterski Oskar, nagradu koju dodjeljuje Volonterski centar Zagreb.
– Volonterski rad ne smatram baukom, niti mislim da bi me zbog toga netko trebao veličati. Trudim se onoliko koliko mogu – govori prije nego što će prvašiće uvesti na popodnevnu nastavu.
– To mi je toliko prirodno da sam vjerovala kako drugima na jednostavan način mogu opisati kako se osjećam dok slobodno vrijeme provodim volontirajući s djecom. No, onda sam shvatila da je zapravo najteže opisati zašto i kako baš to volim – nastavlja.
Prvi se put uozbiljila u razgovoru nakon što je dala na znanje kako je ponekad teško. Do tada se smijala od uha do uha. To je, kasnije će otkriti, njezin zaštitni znak.
– Naravno da priče s kojima se susretnem nisu lake. Da, zgrči se sve u meni, ali onda nekako stisneš zube, zabraniš si da zaplačeš i odnekud, ni sama ne znam odakle, izvučem snagu da nasmijem ili pružim utjehu djetetu s kojim razgovaram ili provodim vrijeme – opisuje djevojka koja je oduvijek znala da želi biti okružena ljudima i raditi s njima. Onoga trenutka kad je u Staroj gradskoj vijećnici na Gornjem gradu primila Oskara za nesebičnost nije znala bi li se rasplakala ili nasmijala.
– Smijala se moja prijateljica. To znam sigurno – kaže.
– Čemu se smijala? – pitamo.
– Zbog nje i uz nju sam prije šest godina počela volontirati. Obje smo došle u udrugu Krijesnica kada smo saznale da joj je dijagnosticiran tumor štitnjače. Tražile smo informacije, a na kraju smo ostale u udruzi. Prvo smo pomagale u sitnim poslovima, a potom smo brzo naučile puno drugih i u ovome poslu bitnijih stvari. Srećom, ona se izborila, cijeli život morat će se nositi s tom bolešću, ali je dobro. Danas mi je velika podrška jer zbog troje djece koje je rodila ne može više volontirati niti putovati u kamp – vraća priču na početak.
Jednostavno neprocjenjivo
A kad s oboljelom djecom krene put Fužina na osam dana, oni joj dodijele nadimak – teta za sve.
– Vrlo često onima koji idu u kamp to je prvo putovanje bez roditelja, tako da sam im sve, i mama, i tata, i baka. Pomažem im pri odijevanju i higijeni, kasnije se igramo, imamo različite radionice i svi jedva čekamo da dođe poseban dan: pustolovna akademija! To je pravi doživljaj. Vidjeti koliko sreće osjećaju ti mališani kad probiju sve svoje granice i uspiju u nekim izazovima jednostavno je neprocjenjivo – kaže. Slobodno vrijeme koje ima za sebe provodi, pak, pripremajući nastavni plan za osnovnoškolce, uči talijanski i znakovni jezik, pleše, čita, odlazi u kazalište i na koncerte.
– Moji su interesi različiti i uživam otkrivajući i učeći o novim stvarima. To ja zovem živjeti život punim plućima, to me čini ispunjenom i sretnom jer mislim da svatko treba ići za svojim željama – zaključuje Nikolina Prišljin.
>>Volontiranje je zakon – poručila je Nikolina, dobitnica 'Oskara'
Simpa ženska. Svaka čast.