'Nije kao vani, ali i kod nas ima tvrtki koje su spremne uložiti u dobar street art'

Većina ih je izradila barem jedan ili dva. No komercijalne murale pojedini umjetnici koji crtaju na ulici baš i ne smatraju street artom. Jer po definiciji, objašnjavaju, to jednostavno ne mogu biti. Preciznije, ako je poanta ulične umjetnosti, kao najslobodnije vrste art izražavanja, da nastaje iz potrebe da stvaraju, onda to nije to. S druge strane, ima onih koji kažu da i reklame koje crtaju mogu biti street art. No samo ako se klijent koji je mural naručio ne petlja previše u njihovu umjetničku slobodu... Različito gledanje na ono čime se bave rezultat je toga da sve više velikih kompanija želi trajnu reklamu u obliku murala umjesto da stalno plaćaju nove bilborde. Trend je došao izvana, a posljednjih godina prate ga tvrtke koje žele biti “cool”. No i tu je granu, jednako kao i sve ostale u gospodarstvu, počela zahvaćati kriza koja je posljedica koronavirusa.

A platiti uličnog umjetnika da nacrta nešto što smatraju dobrim marketingom, kažu zagrebački street artisti, firmama je u trenutačnoj situaciji luksuz. U međuvremenu je i većina projekata, izložbi i festivala otkazana i radi se u smanjenom opsegu.

– Već je prvi lockdown potaknuo dosta umjetnika da se izraze po tom pitanju. Tako sam i sâm, zajedno s kolegama Tihomirom Krklecom i Marinom Remićem, oslikao cijeli park Opatovina u vlastitom aranžmanu kako bismo korisno potrošili vrijeme onda kad je sve bilo stalo – govori Boris Bare, široj javnosti poznat kao jedan od umjetnika koji je oslikavao “željezne franceke” u sklopu Pimp My Pump projekta, a pokrenuo je i Art park.

Kad plaćaju da crtaš po svom

Potres koji je pogodio Zagreb dodatno im je zakomplicirao stvari, a neka su djela gotovo i nestala kad su na tlo popadale cigle starih kuća u središtu metropole. Od tri velike školjke na zgradi na uglu Petrinjske i Đorđićeve, koja je postala simbol potresa kao jedna od onih koja je najviše stradala, ostale su tako samo njih dvije, a umjesto u treću prolaznici sad gledaju u tuđu sobu i kupaonicu.

– Najnormalnija je stvar da radovi koji nastanu na ulici ne budu ondje vječno. Tko god se ovime bavi to prihvaća. Ima puno važnijih stvari od slika na zidu – kaže njihov autor Tomislav Lonac, koji je poznat po svojim realističnim muralima. Školjke su, primjerice, nastale u sklopu manifestacije Rendez-vous, festivala Francuske u Hrvatskoj, za kojega je osvanuo i veliki kit na platou Gradec. Jedan od najnovijih koji je radio, i to u sklopu programa “Nesvrstani” u Laubi, mural je “Polupani lončići”.

– Oba rada nastala su kao rezultat poziva za sudjelovanjem u projektima, a postoji razlika između toga i komercijalne narudžbe. Kompanije su te koje češće ne pokazuju previše poštovanja prema umjetnikovom radu. Te poslove sve češće i odbijem jer te unajme zbog imena, a onda ti nameću ono što žele, ponekad do te mjere da, pristaneš li, gubiš identitet. Vani je to ipak druga druga stvar. Ondje se više poštuje umjetnik pa firme kad te angažiraju ne zadiru previše u tvoj likovni izričaj niti previše mijenjaju što želiš napraviti, no sve to i dalje ovisi od projekta do projekta – govori Lonac, dodajući da se zna dogoditi da i festivale koji potiču uličnu umjetnost sponzoriraju neke velike tvrtke pa se umjetnik dovede pred gotov čin da radi propagandu iza koje ne želi stajati.

Komparirati komercijalne murale s radovima uličnih umjetnika koji su nastali spontano, ističe Lonac, zapravo je kao da se uspoređuju kruške i jabuke. Takvi angažmani, kaže, nekima koji stvaraju na ulici osiguravaju egzistenciju i ne treba ih se sramiti, a ima i dobrih djela, ali u načelu kad se takvi poslovi prihvate, umjetnik postaje tek ruka tuđoj ideji i rad nastao u tim okolnostima ne bi se trebao svrstavati u ono što se danas gleda kao street art. Na sličnom je tragu i Chez 186, koji je slikao za razne pivovare i hotele, a najnoviji mu je rad na trafostanici nastao u projektu HEP-a i Hrvatskog društva likovnih umjetnika.

– To je svakako pozitivan komercijalni primjer u sklopu kojeg te netko plaća da nacrtaš nešto u svom stilu i imaš svu slobodu da to učiniš – kaže Chez. Crtanje u zadanim okvirima, dodaje, predstavlja mu izazov jer nije jednostavno prilagoditi se temi i željama klijenata, a opet rad realizirati u svom stilu i biti ponosan na njega, pa je zadovoljstvo kada uspiješ.

– Pohvalno je kada ljudi odvoje budžete kako bi svom finalnom proizvodu dodali autentičan karakter, što je s umjetničkim radom svakako slučaj. Unikat dodaje posebnu vrijednost svakom projektu i klijenti to cijene i razumiju – kaže Chez. To su dva ozbiljna posla No, to koliko će klijent intervenirati u rad umjetnika ovisi i o tome koliko dugo si na sceni. Tako barem tvrdi jedan od pionira street arta Slaven Kosanović Lunar, iako se on ne bi tako nazvao jer je, objašnjava, i prije osamdesetih bilo zagrebačkih grafita, ali je većina prebojana uoči Univerzijade.

– Danas imam veliku dozu slobode jer me ljudi zovu radi onoga što radim. Postoje kompromisi manjih razmjera, a ako to ide u smjeru u kojem ne želim, zahvalim se i preporučim nekog drugog. U mlađim danima sam potrošio dio vremena radeći stvari koje mi se ne rade. Tada je to bila nužna škola, da u zreloj dobi ne bih na to gubio vlastito i tuđe vrijeme – kaže Lunar.

Njegovi klijenti variraju, dodaje, od privatnih osoba do malih i velikih tvrtki ili pak agencija koje djeluju kao posrednici. Tako je, primjerice, u suradnji s Plivom uljepšao njihov pogon za pročišćavanje otpadnih voda u Savskom Marofu, odnosno oslikao dvije tisuće kvadrata, što je, kaže, i dalje najveći mural u Hrvatskoj, iako ga je izradio 2013. A uljepšao je, zajedno s Chezom, Ivanom Oštarčevićem Zgubljenom i Dominikom Vukovićem, i zatvor u Remetincu.

– U neku ruku sam zahvalan teškim trenucima, firmama i ljudima koji su mi ih priuštili jer su me ti događaji bolje osovili na noge. Pojedinci rade prema tome koliko su kvalitetni i kako se pozicioniraju. A količina posla i raznovrsnost ponude ovisi o tome kako autor razmišlja i u kojim se krugovima kreće, kao i o sredini gdje boravi – kaže Lunar, dodajući kako su od ručnog oslikavanja popularnije printane reklame izrađene prema njegovim skicama.

Ako je komercijalni mural kvalitetan autorski rad, smatra, onda je to umjetnost. No, ako je riječ o banalnim kopiranjima vizuala reklamnih kampanja ili preslikavanju logotipa, onda definitivno nije. Za Borisa Baru, pak, važno je i da klijent previše “ne petlja po skici” jer je ulična umjetnost ipak “skup sport koji netko mora platiti”. Primjerice, skica za pivovaru Grif na Savskoj cesti, dimenzija 12×12 metara, prošla je, kaže Bare, iz prve.

– Trebali smo ove godine odraditi još dvije zgrade u Zagrebu i Splitu, ali je odgođeno dok se situacija ne smiri. Dosta toga sam radio i za pivovaru Medvedgrad, s njima uživam surađivati i tu je već posao prešao u prijateljstvo. Radio sam nedavno i za poljsku ambasadu, gdje sam se malo mučio oko skice dok oni nisu bili zadovoljni – kaže Bare. A honorar? Svatko, kažu, ima svoju tarifu i ovisi od klijenta do klijenta te od projekta do projekta, ali uglavnom su njime, kaže Chez, zadovoljni. Primjera radi, kada se prije tri godine u sklopu festivala Design District putem natječaja tražio umjetnik koji je trebao oslikati pročelje zgrade u zoni koju omeđuju Šubićeva, Zvonimirova, Draškovićeva i Vlaška ulica, organizatori su umjetnika honorirali sa 7000 kuna te su osiguravali materijal i opremu za 8000, uključujući najam dizalice, što je bila, isticali su art majstori, realna cijena za tri dana posla, koliko u prosjeku treba da nastane mural. – U svakom slučaju, biti umjetnik i biti u biznisu jako je ozbiljan i odgovoran posao. Kad se dogovara suradnja, najviše vremena potrošim upravo na to. Na pregovore, dogovore, odgovaranje na silne mailove. Što se tiče samog procesa crtanja, ništa mi nije teško i tu počinje moje pravo ostvarenje. Zapravo, radiš dva ozbiljna posla – kaže Chez.

A da bi se time bavio u Hrvatskoj, dodaje Lonac, moraš biti spreman puno toga žrtvovati. – Većina onih koji se počnu baviti street artom jer je to sad u modi odustane u roku dvije godine. I društvo je takvo da umjetnike baši ne potiče da ostanu na sceni. Street art se u svakom slučaju ne poštuje kao galerijska umjetnost jer i dalje postoje predrasude i dvostruki standardi kada je riječ o njegovu vrednovanju. Kod nas još ima onih koji te ne shvaćaju dovoljno ozbiljno jer radiš na ulici. Ja sam, primjerice, odabrao street art, a završio sam Likovnu akademiju – kaže Lonac. I dodaje da je ulična umjetnost zapravo puno zahtjevnija od one koja nastaje unutar četiri zida. Jer slikar u ateljeu ima idealne uvjete, a kad radiš na ulici, ovisiš o puno faktora, pri čemu i vrijeme može zeznuti cijeli proces, i na kraju zna ispasti, objašnjava, da kao autor nisi zadovoljan i da to nije ono što si zamislio. Odnosno, ako je djelo izrađeno samoinicijativno, možeš ga isti tren prefarbati, no ako je na festivalu koji ovisi o puno više ljudi, rad ostaje svima na vidjelo.

– Na otvorenom su prostoru vremenske prilike rijetko kad idealne. Radimo bez obzira na vrućinu ili hladnoću, vjetar, kišu, za koju stalno strijepiš hoće li pasti, a tu su i bube, trubljenje izauta ili dovikivanje i druga veselja. Nikada nisam do kraja zadovoljan radom i svaki put imam laganu tremu kada izlazim pred zid, ali mislim da moj put ima logičan slijed – kaže Lunar. Proces crtanja ovisi o projektu. Uvijek kreće sa skicom i pripremama kako bi dobio okvire kako će rad izgledati.

Nerijetko se dogodi da je finalni produkt različit od prvotne ideje, ali to je ono što ga ispunjava. Uvijek si ostavi prostora za kreativnu slobodu, za improvizaciju, pa ponekad na kraju i sam sebe iznenadi. Ako radiš sam, ističe Bare, najteže je nabaviti materijale jer samo najam dizalice košta od 1000 do 1500 kuna, a stvaranje murala može trajati od dan i pol do šest dana, ovisno o veličini, kompliciranosti izvedbe, brzini umjetnika...

– Za rad “Must be the moon” na zgradi s pet katova u Sisku, primjerice, trebala su mi dva i pol dana. No, to je bilo jako brzo i nakon tog zida sam počeo imati problema s leđima – kaže Bare. A zna svratiti i policija No bez obzira na sve, street art scena sada je u puno boljem položaju nego što je bila, iako još kaskamo za inozemstvom. A ima i ljudi koji ih i dalje gledaju kao ilegalce. – Kad smo za lockdowna oslikavali Opatovinu, primjerice, radili smo bez dozvole. Došla je policija, ali vidjeli su da to što radimo ima smisla i pustili su nas na miru, da prekrivamo kukaste križeve i uvredljive riječi – kaže Bare.

Događa se to češće, dodat će Lonac, kad u ruci imate sprej nego kad je u njoj kist. No ima i svakakvih osoba, naglasit će Lunar, koje se spreja primaju. A i svakavih prolaznika. – Ako ih netko zove, policiji je dužnost izići na teren i raditi svoj posao. No, ako sam se zatekao na lokaciji koju smo po inerciji iz gušta oslikavali niz godina, čineći taj zid ljepšim, ne očekujem da će se naći zlurada ili živčana osoba kojoj je to trn u oku – kaže Lunar. Posla će, predviđaju, u sljedećim mjesecima biti sve manje, ali to ne znači da će oni prestati crtati. Jer nisu se zbog toga ni počeli baviti street artom. – Onaj tko želi, crtat će. Uvijek se nađe načina. Kao klinci svakako smo se snalazili, sprejeve nalazili i u smeću ili reciklažnim dvorištima. Danas je sve to dobro uigran proces, znam točno od koga kupujem boje, koje mi nijanse i materijali trebaju, a u ateljeu imam svu potrebnu opremu s kojom odmah mogu početi raditi – objašnjava Chez.