Dok smo mjesecima živjeli prema motu novog normalnog “ostanimo doma”, i najužurbaniji gradovi postali su gradovi duhova, a umjetničke galerije zatvorile su vrata. Ipak, restrikcijama i ugroženoj egzistenciji unatoč, umjetnici nisu besposličarili – ulice su postale njihove galerije na otvorenom. Dogodila se i događa se prava eksplozija boja, murala, grafita i ostalih vidova ulične umjetnosti, a neki od najboljih umjetnika ukrašavali su zidove svojih gradova.
Što si poznatiji, dobivaš i bolji zid
U Hrvatskoj je tako posljednjih mjeseci osvanuo rekordan broj fantastičnih umjetničkih djela u javnom prostoru, uglavnom akademski obrazovanih slikara.
– Apsolutno, vidim da se u cijelom svijetu pokrenula ta scena. Kad radiš nešto takvo, solo si na zidu. Čak i kad te ljudi dođu gledati, na pristojnoj su i sigurnoj udaljenosti i na otvorenom i to funkcionira u ovim novim okolnostima – kazao nam je jedan od najpoznatijih domaćih umjetnika Miron Milić. Što se tiče financiranja, dobivaju, kažu, autorske honorare i materijale, a kad si već na višem stupnju i malo poznatiji, i zarada je bolja, a dobivaš i bolje zidove.
On je nedavno sudjelovao i na festivalu “Re:Think” u Sisku, koji već pet godina dovodi umjetnike iz svih krajeva svijeta. Ove godine iz očitih razloga inozemni gosti su izostali, ali, unatoč svemu, šest je sisačkih zgrada dobilo nove, prekrasne fasade. Malo im je nedostajao taj moment upoznavanja novih ljudi i razmjene iskustva, priznaje nam Milić, koji je svoj mural naslikao na zgradi Poduzetničkog inkubatora Pisak. I taj mural inspirirala je svjetska koronakriza, otkriva nam.
– Napravio sam dva astronauta kako plutaju u bestežinskom stanju. To simbolizira odvajanje od svega, u potpuno izdvojenom prostoru poput svemira, a zakrabuljeni su i u odijela tako da su sigurni. Moji zadnji radovi vrte se baš oko te izolacije, alijenacije i straha, ali opet sam htio da ljudi, kada dolaze tamo na posao, vide nešto prekrasno poput svemira – objasnio nam je umjetnik koji je nakon Siska “zapalio” u Rijeku na festival “Rijeka murala”.
Tamo je pak naslikao reprezentaciju svega što je radio posljednjih mjeseci, slušajući, kaže, nevjerojatne količine vijesti i skupljajući gomile informacija kojima su nas sa svih strana zatrpavali. Razlike između vijesti, lažnih vijesti i teorija zavjera sve je teže, kaže, prepoznati, a najglasniji dijalog vodi se između krajnosti – onih koji njeguju antiznanstveni pristup i diskurs i onih koji im se izruguju. Živimo u doba informativnog kaosa i rasipanja ideja i uvjerenja, smatra on.
S njim je na “Re:Thinku sudjelovao i Boris Bare. Slikao je on posljednjih mjeseci i u Opuzenu, odradio i Chopinov mural na poljskoj ambasadi u Zagrebu, a na pročelju zgrade Osnovne škole u Đakovu napravio je prekrasnu posvetu preminulom socijalnom radniku Ivanu Paviću. “Nisam tip koji može sjediti doma”, rekao nam je Bare sasvim iskreno. Naime, on je karantenu proveo oslikavajući Opatovinu s Marinom Remićem, Erolom Sjajnim i Tihomirom Krklecom.
– Već smo ranije pokušali pokrenuti projekt uređenja Opatovine pa smo napravili tamo svoju karantenu i petnaestak dana sami crtali. A kako su svi trubili da ostanemo doma, palo mi je na pamet što je s onima koji nemaju dom? I tako smo im ga nacrtali, simulaciju dnevne sobe, tepih, ugodnu fotelju. Kad smo već imali dnevnu sobu, dodali smo i kupaonicu – govori Bare i prisjeća se kako ih je u radu omela i policija.
Na sreću, sve je bilo u redu, a od dobronamjernih policajaca dobili su i dozvolu da nastave. Inače, otkriva Bare, kada te privede policija, oduzmu ti i boje, a to mu nikako ne bi bilo drago. I taj susret jedan je od pokazatelja kako je ulična umjetnost od nekadašnjeg statusa vandalizma, nad kojim su se zgražali pošteni građani, postala ravnopravna grana umjetnosti. Umjetnici se više ne moraju držati mračnih zakutaka i napuštenih ruševina, a ljudima je, dapače, i drago što njihov životni prostor postaje veliko umjetničko platno.
Problem su postali navijači
– Ja i nikad nisam radio ilegalno – kazao nam je uostalom i Igor Taritaš, umjetnik koji za sebe kaže da je više fokusiran na manje formate i rad u ateljeu, ali u murale se zaljubio prije nekoliko godina.
– Interesantnije mi radit murale nego biti u ateljeu jer je puno veće, zahtjevnije, više se umoriš, imaš osjećaj kao da si u svojoj slici kad radiš nešto takvo – govori Taritaš koji je nedavno umjetničkom intervencijom osvježio Martićevu ulicu u Zagrebu. Taj njegov najnoviji mural, koji se nalazi pokraj skulpture Dine Bilandžića “Space Invader” na uglu s Vojnovićevom, slučajnim prolaznicima djeluje kao optička iluzija ili prozor u neki drugi svijet. A iako ga policija, zato što je sve potrebne dozvole pribavio, nije smetala, nezadovoljna grupica navijača Dinama zamjerila mu je što im je “preoteo” zid. S Bad Blue Boysima probleme su imali i naši ostali sugovornici jer, izgleda, ulični umjetnici najveća su im konkurencija - prisjetimo se samo nedavnog uklanjanja kultnog Malog princa u Dubravi, na mjestu kojeg bi navodno trebao osvanuti navijački mural.
– Ma čim dođeš s dizalicom pred zgradu, nitko te dok si na 20 metara i ne pita za dozvole – smije se Milić i potvrđuje da jedino navijači znaju raditi probleme.
– U Splitu mi je Torcida maknula mural, a u Moskvi su mi navijači CSK Moskva javno prijetili. Ne želim se nikome zamjeriti, ali to nije način, a navijačke murale ne želim svrstavati u umjetničku kategoriju. Gledati kolorirane osmrtnice i skrivene poruke kojima pokušavaju profiltrirati svoj ultranacionalizam kroz neku lijepu sliku nije mi nešto pretjerano zanimljivo – smatra Milić.
– Meni su ti spomenici, topovi i tenkovi užas. Ali ne možeš slikati preko toga jer dobit ćeš batina – zaključio je Bare.
