Dok su mnogi na rubu živaca zato što gotovo svaki dan u Zagrebu nikne novo gradilište, stanovnike Trsatske ulice na Trešnjevci radovi su ogorčili zbog sasvim drugog razloga. Nije im, naime, jasno kako se baš svuda može kopati i popravljati, a njih bageri uporno zaobilaze. I to već punih 40 godina.
– Ovo je sramota! To nije ulica, nego rupa na rupi. Automobili se uništavaju, ljudi padaju, a roditelji s djecom uopće ne mogu ovuda gurati kolica – ljutita je Marija Tarle koja na kućnom broju 24 u Trsatskoj živi već 45 godina. I iz godine u godinu svjedoči kako ulica propada.
Pola mi, pola Grad
– Nekad smo plaćali manje, a uređivalo se više. Kad sam se ja ovdje doselila, to je bila predivna ulica za život, a danas je ruglo – ističe 64-godišnja Zagrepčanka koja je odlučila pokrenuti inicijativu da se Trsatska obnovi, no tvrdi da je Grad uporno ignorira. S mjerodavnim se uredom, dodaje, “dopisuje” već pet godina, a jedini odgovor koji dobiva je – uskoro.
– Najsmješnije je bilo kada su radnici prije zadnjih lokalnih izbora došli i postavili ploču da počinju radovi. Svi smo se silno obradovali, a onda se i razočarali kada je ploča nakon izbora samo nestala – navodi M. Tarle te napominje da je najapsurdnije to što je jedan dio Trsatske prije dvije godine ipak obnovljen, no drugi je dio potpuno zanemaren. Zbog čega je do toga došlo, objašnjava Ivan Butorac, predsjednik Vijeća Gradske četvrti Trešnjevka – sjever.
– Već smo dugo svjesni da je Trsatska u jako lošem stanju i zato smo je prije dvije godine odlučili obnoviti. No, kako je to bio jako velik i skup pothvat, dogovoreno je da pola ulice napravimo mi, Vijeće, a ostalo Grad. Mi smo svoj dio napravili, a ovaj drugi do danas nije saniran – kaže Butorac, koji nikada nije dobio odgovor iz Grada zbog čega Trsatska nije obnovljena, iako zna da je Skupština odobrila odluku te da je novac osiguran. Ističe da i on dobiva brojna pitanja građana te da im uvijek daje isti odgovor.
Moramo moliti za asfalt
– Zato od gradonačelnika Milana Bandića tražimo da dođe ovamo i vidi u kakvim uvjetima živimo te da napokon pokrene radove ili da nam objasni zašto to ne želi. Ovako više ne možemo živjeti, sve su okolne ulice obnovljene, svi parkovi uređeni, a mi moramo moliti malo asfalta kad su neki radovi u blizini da si pokrpamo rupe. Katastrofa – zaključuje Marija Tarle.
Doći će paša sa svojom svitom i dodijeliti posao kumovima, za velike novce kao što radi svakodnevno. Mora paša reći i odobriti što se radi ili ne, dok svita koja ga prati izgleda kao vojska zombija, samo šute i hodaju. Narode pogledajte samo poglede direktora gradskih firmi, što im paša radi a oni poslušno i skrušeno šute. Bijedno i jadno