Usamljeni biciklisti u Ilici, obitelj koja ide na sladoled ulovljena u odrazu prometnog znaka, stolci kafića na Gornjem gradu oblijepljeni vrpcama s natpisima “Stop”, majka s djetetom u naručju kojoj društvo pravi skulptura kumice Barice na Dolcu... Ove prizore Zagreba poslije potresa i prvoga vala pandemije objektivom je uhvatila fotografkinja Aleksandra Orlić, a dio su njezine izložbe “Anima”, gostujućeg postava Muzeja grada Rovinja. U njemu su 32 crno-bijele fotografije koje se do 28. studenoga mogu vidjeti u Muzeju grada Zagreba. Osim u metropoli, ovjekovječila je i trenutke korone u Rovinju, pa smo pitali i zašto baš ta dva grada objedinjuje ciklusom.
– Usred šetnje nazvala me Tajana Ujčić, ravnateljica Muzeja grada Rovinja, i pitala što ćemo napraviti s planiranom izložbom na kojoj su inicijalno trebale biti izložene fotografije s mojih putovanja. Upravo tada, na uglu Frankopanske i Ilice, dok sam njoj i kustosici Ivi Körbler govorila o dugim sjenama i izlozima dućana koji su se pretvorili u zrcala, sinula nam je ideja da dođem i u Rovinj, portretiram ta dva grada i otkrijem njihova skrivena lica – kaže. U tom se trenutku, dodaje, rodio i naslov postava, “Anima”, koji je posudila od psihijatra Carla Gustava Junga. Tim je terminom označio jednu od svojih teorija o nesvjesnim stranama čovjeka.
– Slike u dodiru sa “sjenama”, odnosno teškim i kriznim trenucima, u nama stvaraju nove spoznaje. Upravo sam zbog toga fotografije izložila sa zrcalnim plohama – otkriva autorica.
Zagreb je, ističe, nakon potresa bio pun boli i užasa, a u sjećanju su joj ostale stotine ljudi kako stoje u Martićevoj provjeravajući kako su im bližnji i strahujući od naknadnih potresa dok su civilne službe preko megafona molile ljude da drže razmak.
– Tek dva mjeseca nakon toga počela sam snimati ranjeni grad, okrhnute fasade, skele na katedrali, radove... – prisjeća se. A osim promjena, i u Zagrebu i u Rovinju uočila je još jednu zajedničku crtu dvaju gradova, želju za rekuperacijom i životom.
– Ako bih morala odabrati samo jednu fotografiju koja najbolje dočarava moje emocije, onda je to “Uskoro otvaramo” snimljena lani u Rovinju. Na njoj je desetak prevrnutih i mokrih stolaca podignutih na stolove te mladić sa psom. U trenutku kad sam usmjerila objektiv u njega, on je pogledao u mene. Možda sam baš na toj fotografiji uspjela uhvatiti trenutak svijesti o svemu što nam se dogodilo u kratko vrijeme; zatvaranje, život na čekanju, želja da se opet probudimo, iznesemo stolce i pozovemo prijatelje na piće – zaključuje Aleksandra Orlić.