Rijetko koji mladi slikar koji je prije tri godine završio ALU može se pohvaliti svjetskim uspjehom. Pa iako samozatajan i skroman, jedan od takvih definitivno je Zadranin Mario Javoran čiji je crtež “Mediterraneo” početkom godine proglašen najboljim na 15. međunarodnom ARC salonu u organizaciji američke zaklade Art Renewal Center, jednom od najprestižnijih svjetskih natjecanja za figurativno slikarstvo, crteže i kiparstvo. Slika je potom bila izložena u Sotheby’su u New Yorku, a upravo je u Barceloni u Muzeju suvremene umjetnosti. Zadovoljan je, no ne stvara od toga preveliku pompu, već mirno radi u atelijeru u Zadru.
Koji je plan za dalje? I kakav je osjećaj?
Osjećaj je predivan, naravno, ali moji se planovi nisu promijenili radi ove izložbe i nagrade. Osnovni plan je ostao isti, dovršiti priču Mediterana i izložiti je u cijelosti. San mi je da ta izložba obiđe zemlje Mediterana, da iz prve ruke vidim prepoznaju li oni “svoje obale” u mojim crtežima.
Teško je uspjeti u Europi, a vi ste se dokazali i na ogromnom američkom tržištu. Pristižu li ponude, može li mladi umjetnik živjeti u Hrvatskoj dostojno od slikarstva?
Ako čovjek uspije zadovoljiti “sveto trojstvo” talenta, rada i sreće, ima sve šanse da uspije. Internet je srušio granice svih zemalja, tako da živjeti od slikarstva u Hrvatskoj ne mora nužno značiti živjeti od hrvatskih kupaca. U svojoj dvadeset i sedmoj godini ne mogu reći da sam uspio i da ću sigurno u budućnosti živjeti od svog rada, trenutačno sve ide u dobrom smjeru i trudim se svim silama da se tako i nastavi.
Za sliku vas je inspirirao rad Ilje Rjepina. Što simbolizira raspadnuti brod koji vuku ljudi?
Motiv slike “Burlaci na Volgi” velikog Ilje Rjepina, poslužio mi je da ispričam priču o nekad velikom Mediteranu, o dvanaest “fanatika” koji vuku teret ne ruskog carskog broda kao burlaci, već raspadnuti trabakul koji predstavlja ostatke nekad veličanstvenog Mediterana.
Na vašoj slici u koloni su poznati Zadrani. Što kažu na činjenicu da, zahvaljujući vašoj slici, obilaze svijet?
Sjećam se dana kada sam dobio vijest od Amerikanaca da sam osvojio prvo mjesto u kategoriji crteža, zamolili su me da tjedan dana ta vijest ostane u tajnosti dok službeno ne izađu s pobjednicima. Naravno da sam rekao svim svojim najbližima, ali sam istog dana sreo i Pefu, nekoć vrhunskog tokara u velikom SAS-u, predvodnika mojih “burlaka”. Nisam odolio da mu ne kažem, naravno zamolivši ga pritom da ta vijest ostane među nama. Tu večer nazvala me teta moje djevojke da provjeri je li istina da sam osvojio prvo mjesto u Americi, jer se muž njene prijateljice baš vratio iz grada i rekao joj kako je neki Javoran prvi u svijetu! Idućeg dana sreo sam Pefu koji mi je uz široki osmjeh kazao: “Reka sam da neću reći nikom, a reka sam svima!” To je ljepota i ostavština starog Mediterana. Ostali moji “burlaci” su gradski urar, ribar, grafičar, slikarica, medicinska sestra, prodavač...Njihova sreća i ponos su mi u tom trenutku bili važniji i od same nagrade.
Slika je velika 2 X 4,5 m, u pitanju je ugljen u olovci, a slikali ste je oko 3500 sati? Očito vas krasi jaka radna disciplina?
Ideja mi je važnija od estetike, a disciplini sam se naučio služeći idejama. Kada na jednom crtežu radite 4 do 5 mjeseci svaki dan po 8 ili 10 sati zbilja morate vjerovati u nju. Ona mora postati opsesija radi koje se “budite i idete spavati”.
Zašto ste se odlučili za tehniku olovke koja nije laka i ne prašta greške?
Iako je odgovora mnogo, čini mi se da je jedan od najvažnijih taj što je crtež tijekom čitave povijesti zanemaren i neistražen. Pogotovo ako govorimo o velikim formatima, kojih gotovo i nema.
Već dulje vrijeme inspirira vas povijest Mediterana koja nije ni nježna ni lijepa.
Sve je započelo crtežem “Rod puntarski resa na drači” (naslov je inspiriran pjesmom Ljube Stipišića Delmate). On prikazuje jadransku obalu i otoke koji izviru kao kraste i rane na izbičevanim leđima. Povijest svih naših otoka je povijest boli, tuge i gladi. To je povijest i mojih predaka.
Biblija vam je, kažete, Matvejevićev “Brevijar”. Bavite se ozbiljnim temama. Koji je gorući problem Mediterana?
Woody Allen rekao je kako se cijeli život htio baviti teškim, ozbiljnim temama ali su mu ideje uvijek dolazile u obliku humora. Iako se ne trudim biti mračan i “ozbiljan”, meni nažalost ideje uvijek dolaze u obliku nekakve patetike. “Brevijar” funkcionira na razini između interesantnih informacija i poezije, on se nudi, ne nameće se, što je za svakog stvaraoca riznica blaga. Mediteran danas ima puno problema, čini mi se da je najveći, paradoksalno turizam; on je postao respirator Mediterana. Time nikako ne želim umanjiti migrantsku krizu i ratove na južnim obalama, govorim o onome što mi je bliže, poznatije, da živim u nekim od tih gradova, moj odgovor zasigurno bi bio drukčiji.
Može li umjetnost utjecati na društvene probleme?
Iako se mnogi stvaraoci ne bi složili sa mnom, ja smatram da na nama nije donositi konačne sudove, već oblikovati svijet ljepotom, šaptati mu glasom majke, tim najnježnijim glasom od svih. Smatram također da je ta ljepota puno važnija od društvenih problema koji se u svakodnevnom životu mogu učiniti puno važniji. Jer ako je uspijemo dosegnuti, onda posljedica može biti i rješenje nekih društvenih problema, ne trenutačno, već u budućnosti.
Od koga ste naslijedili gen za likovnost?
Pokojni djed bio je zaljubljenik u slikarstvo i uz njega sam napravio prve korake. Moja sreća bila bi potpuna da je mogao doživjeti ovu nagradu.
Na čemu trenutačno radite?
Tema mornara često je obrađivana u filmu, slikarstvu i književnosti, i ja sam pridodao toj tradiciji svog “Posljednjeg mornara Mediterana”, ali njihove žene su, kako u stvaralaštvu tako i u životu ostale po strani. One su simbol čekanja. Odlučio sam ih prikazati na dugačkom mulu, gatu gdje se u pravilnom nizu izmjenjuju s bitvama. Jedna bitva, jedna žena, jedna bitva jedna žena i tako u beskonačnost. Jer one zapravo i jesu bitve, vječno ukopane u rive naših gradova i sela kojima se njihovi mornari uvijek vraćaju.
Cilj vam je i dalje ostati živjeti u Zadru? Postoji li ponuda koja bi mogla promijeniti tu odluku?
Iako mi je teško priznati, ja sam lokalpatriot, ne mislim da je Zadar “najlipši i najbolji grad na svitu”, ali se ponosim time što hodam ulicama kojima se korača već dvije i po tisuće godina, drago mi je što mi u krvi kola i bodulska krv koja me na dubokoj razini povezuje s Mediteranom. To sve ne znači da bih odbio “nemoralnu ponudu”, dapače, ne bih imao ništa protiv živjeti nekoliko godina u nekom stranom gradu, ali čini mi se da ću se uvijek vraćati svom Zadru.
