"Pero... ta mala, ta obična stvar, a kako živa, kako puna snage! Kad iz njeg teče novih riječi čar, omamljuju me kao govor drage..." Još dok su pisali guščjim perom, ljudi su dolazili na ideju da šupljinu koja se u njemu nalazi napune tintom kako ga ne bi morali svaki čas umakati, a nekoliko stoljeća kasnije stiglo je i nalivpero. A ono što se danas tipka na računalu, nekoć se nalivperom bilježilo na papir, i to pomno, uredno, precizno.
Bilo je alat koji je služio kao most između ideja i stvarnosti, pisalo koje je mijenjalo svijet. Njime je, primjerice, Antun Gustav Matoš, kojem je Dobriša Cesarić posvetio stihove s početka teksta, oblikovao svoje besmrtne pjesme, znanstvenica Zora Voneš bilježila matematičke i fizičke spoznaje, a glasoviti Albert Einstein razmjenjivao znanja i iskustva sa švičkim matematičarem Vladimirom Varićakom. Zapisalo je Einsteinovo pero i zahvalu na ličkom siru koji mu je slao u Zürich dok je kod slavnoga fizičara i supruge mu Mileve kao podstanar živio njegov sin Svetozar Varićak.
"Dragi gospodine kolega, od srca vam zahvaljujem na siru koji ste nam poslali (...). Vaš Bubi je jako marljiv student i uvijek sa srećom pristupa svojim zadacima", pisao je i o ličkoj deliciji i o mlađem Varićaku koji je po završetku studija kemije na Švicarskom federalnom institutu za tehnologiju, istom onom koji je pohađao i Einstein, postao istaknuti biokemičar i profesor na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.
Ovakve anegdote kojima je upravo kultno pisalo zajednički nazivnik predstavljaju se na izložbi nazvanoj "Zlatno doba nalivpera u rukopisima NSK", čiji su autori Ivan Kapec, Iva Perinić i Tatjana Mihalić. Otvorena je jučer u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u čijem se fundusu čuvaju dragocjeni rukopisi nastali uz pomoć nalivpera, a razgledati se može do 14. prosinca. Cilj joj je skrenuti pozornost na umijeće pisanja nalivperom na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a izabrali su rukopise i glazbene partiture pohranjene u dvjema zbirkama posebne vrste.
U postavu je tako i rukom pisana jedna od naših najuspješnijih i najizvođenijih opera "Ero s onoga svijeta" skladatelja Jakova Gotovca, a koliko je nalivpero bilo popularno u svijetu glazbe govori podatak da je upravo u tu svrhu izrađen i poseban primjerak. Tom je nalivperu, naime, vrh bio fleksibilan, odnosno prilagođen za pisanje notnog teksta, a pri korištenju vrlo je važno bilo pogoditi pravi kut. Posebne postavke vrha omogućuju crtanje tankih i debljih poteza koji su potrebni kod ispisivanja partitura pa je bilo lako ispisivati pune glave nota te tanke vratove i široke crte kojima se oni spajaju.
Najviše skladbi zabilježenih nalivperom nalazi se u opusu Ivane Lang, Ivana Brkanovića i Frana Lhotke, koji su stvarali početkom 20. stoljeća, kada je to pisalo bilo u širokoj uporabi. A da i danas suvremeni skladatelji koriste nalivpero pokazuje "Apospasma Philoktetou", najnovija kompozicija Šimuna Matišića nadahnuta Sofoklovom tragedijom "Filoktet".
Mogu se usto u auli NSK vidjeti dijelovi dnevničkih zapisa Miroslava Krleže. Vodio ih je od veljače 1914. do rujna 1977., u nejednakim razdobljima, bilježio je političke trenutke, ali i tragične sudbine mladih ljudi, a pisao je sitno i teško čitljivo. – Pronaći danas gotovo zaboravljenu pisaljku nalivpero, prisjetiti se njegovih izumitelja, a potom iznijeti na svjetlo dana dragocjene rukopise, bilo u pravom smislu istraživački pothvat – kazala je na otvaranju izložbe Iva Perinić.
Radeći na projektu, dodao je Ivan Kapec, zapitali su se i mogu li se rukopisi nastali nalivperom razlučiti od ostalih, što je kod njih karakteristično, tko ih je koristio, pa i je li riječ o običnome pisalu ili luksuznome predmetu. – Ista poruka napisana na papiru, na ekranu, strojopisom ili nalivperom ima potpuno različiti identitet. Svaki pisaći instrument zaslužuje istraživanje i smještanje u poseban kontekst – istaknuo je.
Dio postava posvećen je i konstrukciji, projektiranju i proizvodnji Pensa nalivpera na primjeru riječkoga Torpeda. Ona pak predstavlja nastavak tradicije koja se s ponosom nadovezuje na rad slavnog Slavoljuba Penkale koji je patentirao prvo nalivpero s čvrstom tintom, a njegov pogon u Branimirovoj zapošljavao je čak 800 radnika te između 1912. i 1926. bio jedan od najvećih tvornica pisaćeg pribora na svijetu.