Tatjana u Nami radi već 38 godina, gdje je stigla još kao 19-godišnjakinja.
– Prvi radni dan bio mi je u Nami 22. 7. 1986. godine. Jako mnogo ljudi radilo je tada u Nami. Sad nas je stotinjak, tada nas je u ovoj robnoj kući radilo najmanje 400. Došla sam raditi na dio koji nitko nije htio, na delikatesu. Imali smo svi lijepe bijele kute, mi koji smo radili u samoposluzi. Ostali odjeli imali su plave kute jer nisu radili s hranom – ispričala je za HRT u emisiji Kod nas doma Tatjana Katić.
Kaže da će Namu, koja je u stečaju već 23 godine, pamtiti po dobrim ljudima. Znanje je, kaže, stekla s godinama, a prisjeća se svog neiskustva na početku.
– Došao je gospodin i tražio je švarglu. Ja sam rekla: ''Mi vam to nemamo.'' Onda mi je kolega Zvonko rekao: ''Tajči, imamo.'' Ja velim: ''A što je to?'' Veli on: ''Pa švargla ti je prezvuršt, ne.'' Jedan je gospon došao, tražio je šmirvuršt. Ja velim: ''Nemamo vam mi to.'' On veli: ''Gospodična, imate!'' Pitam gdje je to. I on meni pokaže rukom paštetu u crijevu! Uvijek je bila gužva, radilo je pet blagajni s gotovinom i jedna blagajna s karticama. Kartice su tada bile tek u počecima. Onaj tko je imao karticu tada značilo je da ima novca. To si nije svatko mogao priuštiti. Nama je tada bila vrhunski dućan. Imali smo jako dobre plaće. Recimo, da ja sad imam 2000 eura plaću, to vam je nekad bila plaća u Nami. Imali smo najjače plaće tada, pogotovo u odnosu na tadašnji Unikonzum, Slaviju i razne male dućane. Nama je bila izuzetno povoljan dućan, zato su ga zvali Narodni magazin, a kasnije su to skratili u Nama.
VEZANI ČLANCI
Prije nego što je postala Nama, bila je to kuća bečkih trgovaca Kastner-Öhler, a njihovo je vodeće načelo bilo posjet bez obveze na kupnju. Prodavači su imali naputak da kupca ne ometaju u razgledavanju i samoizboru, ali da priskoče u pomoć u pravi trenutak.
– Prodavači nisu više prodavači. Svi očekuju da samo služe tome da slažu robu i da kupac dolazi sam, da sam bira, to je sve samoposluga. Nema onog odnosa da se udovolji kupcu, a to je bila i jest prednost Name. U Nami je tako i danas. Jako puno poznatih ljudi dolazi ovamo. Baš je nedavno bio Edo Maajka, baš to je bilo zadnje, pa Ćiro koji je pokojni, nažalost. Dolazili su razni glumci i još uvijek dolaze – priča Tatjana te dodaje kako su ljudi žalosni kada čuju da Name više neće biti.
Mnogi vjeruju da će u toj zgradi sada biti hotel, a drugi strahuju od toga da će se prenamijeniti u stambene zgrade.
Tatjana vjeruje da prostor Name zaslužuje lijepi restoran s pogledom, a s njom se slažu i pojedini stručnjaci.
– Jako puno gradova uspjelo je zadržati takve sadržaje u centru, sadržaje koji su na neki način i kulturne ikone. Često se na takvim robnim kućama na vrhu nalaze restorani – vidikovci. Bitno da se taj objekt digne na nivo robnih kuća iz Pariza, Londona, Kopenhagena – smatra arhitekt Marko Dabrović.
VIDEO Snijeg u Zagrebu
Nama je neč kao Harrods. Danas svako selo ima nekakvi centar, ali ta pozicija i arhitektura su na ovim prostorima jedinstveni. Tu, po mome, nikakva radikalna prenamjena nebi smila biti dozvoljena.