Skvoteri dolaze živjeti u Zagreb iz svih krajeva svijeta

U tvorničkoj hali kompleksa bivše klaonice Zagrepčanka u Heinzelovoj sedmero ljudi – elektromehaničar, informatički dizajner, veterinarski tehničar, web-dizajner, drvodjelska tehničarka, studentica socijalnog rada – od veljače uređuje svoj dom. Osim njihova, u Zagrebu je još samo jedan skvot (napuštene zgrade i prostori u kojima krov nad glavom ljudi nalaze iz nužde ili uvjerenja).

U kompleksu polusrušenih hala koje su zarasle u travu, prepunih grafita, mladić izvlači veliku dotrajalu drvenu vitrinu. Brada, majica s kapuljačom... Ma sigurno je skvoter! Trebaš pomoć, pitamo. Da, dobro bi došla, odgovara on. Prvi si put tu? Na moj potvrdni odgovor nasmiješio se i rekao: “Znam, ovo sve izgleda pomalo postapokaliptično, ali naviknut ćeš se s vremenom.”

Putovanje kao hobi
U nošenju vitrine pridružuje mu se još jedan visoki mladić. Otključavaju željezna vrata i evo nas u skvotu. Na zelenim, ljubičastim, žutim zidovima posvuda murali, srca, znak mira... Na jednom štoku visi tramvajski znak za trinaesticu. U blagovaonici zatječemo grupicu od desetak mladih u razgovoru. Sjedamo za stol u blagovaonici i, dok se dijele njoki s vrhnjem, upoznajemo i Zazu, Francuskinju koja u sezoni radi na ski-liftu, a u skvotu je bila već nekoliko puta. Kad ne radi, bavi se – šivanjem i putovanjima. Za stolom se raspravlja o dnevnim i tjednim zaduženjima. A vani, na terasi, trojica pile i izrađuju novi okvir za krevet.

– Nismo se poznavali prije, tu smo se susreli kad smo preko zajedničkih prijatelja počeli dolaziti u ovaj prostor.

Odlučili smo tu živjeti. Sedmero nas je tu uvijek, a u tjednu kroz prostor prođe 70-ak ljudi – objašnjavaju Matija Stankić, 23-godišnji elektromehaničar, i Antonija Mikulić, 20-godišnja studentica, koja je sa svojim momkom tu prva došla. Zatekli su samo gole zidove, polako su si na dva kata stvorili prostor za život.

Nismo neradnici
Rade svi, zabijaju čavle... Zapravo, kažu, svi su ovdje naučili vještine koje prije nisu znali. I nema odmora. Nismo neradnici, naglašavaju, te nas vode do radionice u kojoj su izradili krevete, stolove, ormariće.

– Netko dođe pa nas nauči, a mi te vještine i održavamo. Pa od ljudi sa svih strana svijeta, iz Rusije, Čilea, Australije, Skandinavije, Somalije... nešto i naučimo. Jednom nas je posjetio Škot koji putuje po svijetu te popravlja ljudima struju i vodu za smještaj i hranu. Posjeduje samo ono što ima na sebi i tu nevjerojatnu kutiju u kojoj su sve moguće vrste alata – kazuju uza 
svjetlost svijeća koje su također naučili izrađivati od jednog gosta kako bi štedjeli struju.

Kada su došli, zatekli su samo gole zidove. Ponosno kažu kako su polako iz napuštenih prostorija i skladišta na dva kata stvorili sebi prostor za život. Uzimali su materijale iz okoline, kažu, jer ideja im je bila je zadržati duh starog prostora i obnoviti ga na nov način.
Osim parkoura, na njihovu krovu ljeti su se održavale i radionice tai chija, joge, borilačkih vještina, objašnjava mi Matija Stankić tijekom demonstracije parkoura po krovovima odjeven u starinski sako časnika nizozemske ratne mornarice, koji je, kaže, nabavio na Hreliću za tri kune.

Izrađuju stvari od fimo-mase, gline, lančiće, dream catchere..., a nedavno su otvorili i šivaonicu. Imaju knjižnicu te free shop, koji funkcionira po principu uzmi ili ostavi, četiri udomljena psa i tri mačke.

– S obzirom na to da smo skvot, svakakvi ljudi ovdje prođu. Ima i zlonamjernih, a takvima odmah objasnimo da ovo nije mjesto gdje se netko dođe napiti, prostor za provode ili narkomane. Svi koji dođu trebaju ostaviti nekakav pozitivan trag u prostoru, atmosferi i međuljudskim odnosima – odlučni su.

Sada im slijedi i zima u prostoru pa postavljaju i peći. Treba i svaki dan donijeti vodu u kompleks. A zašto su pristali napustiti komfor obiteljskog doma?
– Ovakav je život izazovan i naravno da ima i svojih teških trenutaka. Ponekad je teško pratiti tempo svake sobe, a svaka je svemir za sebe, a kamoli kamoli kompleksa, ali držiš se koliko si jak. Ovako izgrađujemo sebe. Ne gledamo u prazno, Big Brother ili Youtube. Tu si prisiljen biti kreativan, razmišljati konstruktivno i logično, korak po korak. A i odbijamo raditi 12 sati u Konzumovu skladištu da bismo imali za markiranu robu. Ovo, kada se iz ničega, od ruševina i potpunih stranaca stvori puno toga, jedan prostor i zajednica, ima puno više smisla – objašnjavaju složno.

Odlazimo uz teglu pekmeza od šljiva i svijeće s mirisom čokolade i proljeća, koje su, naravno, sami napravili.
– I nadamo se da smo pokazali jedno malo drugačije lice Zagreba – poručili su.