Portreti monumentalnih dimenzija posljednjih vlasnika palače sagrađene na gornjogradskim bedemima još stoje u plesnoj dvorani koja “pamti” prilično dobre tulume. Par kao da nadgleda svoju kuću koja je danas ambijentalna zbirka, prepoznata u stručnim krugovima kao svojevrstan muzej društvenog života.
Dragutin Gvozdanović i njegova supruga Anka na slikama Sonje Kovačić-Tajčević, nastalima u Parizu 1932. godine upravo za tu prostoriju, izgledaju kao da su istih godina. Očito je Anka, koja je djela naručila nakon smrti svog supruga, željela na taj način “baciti” u zaborav činjenicu stvarnog života – da se udala za čovjeka od sebe starijeg 36 godina.
Poticala je ta činjenica maštu starih Zagrepčana, posebice gradskih gospođa, koje su smišljale razloge zašto se mlada djevojka udala u bogatu obitelj mnogo starijeg muškarca. Njegov život još je dodatno rasplamsavao priče. Taj pravnik i sudac te pripadnik ugledne žumberačke obitelji u Anku, rođenu Busch, zagledao se i prije nego što je ona završila školovanje. Na Konzervatoriju u Budimpešti, naime, diplomirala je 1908. godine klavir kod profesora Istvana Tomke, učenika Franza Liszta. Oženili su se nakon što se vratila iz Budimpešte, i to godinu dana nakon što se Dragutin Gvozdanović uselio u palaču u Visokoj 8. Dobio ju je od Grada Zagreba u vlasništvo kao naknadu za iseljenje iz palače Dverce na Katarininu trgu.
Tamo je živio zajedno sa svojom šeficom, groficom Klotildom Buratti, rođ. barunicom Vranyczany-Dobrinović, kojoj je bio osobni tajnik te upravitelj svih njezinih imanja. Toliko mlađu Anku uzeo je nakon smrti grofice, koja mu je ostavila dobar dio svog imetka, dok je grad još brujao o njihovu dugogodišnjem bliskom odnosu. Anka je tada imala 32, a Dragutin 68 godina. U braku su proveli samo sedam godina, no za to su vrijeme svoju kuću inaugurirali kao popularno okupljalište društvene elite između dva svjetska rata. Zabave su se nastavile i nakon Dragutinove smrti. Gospođa Anka nadživjela ga je 42 godine, a desetljeće prije nego što je umrla, s gradskom se upravom dogovorila da će svu ostavštinu dati gradu. Ona je do kraja života imala status počasne kustosice, koja je u svom domu primala protokolarne posjete. Iako je gornji kat, gdje se nalazi Zbirka Anke Gvozdanović, još za njezina života stajao netaknut.
Za Drugog svjetskog rata Anka se, zajedno sa sestrom Margitom Čokel i nećakom Zvonimirom, s kojima je dijelila kućanstvo, u nestašici seli u prizemlje i živi skromnijim životom – otpustili su poslugu i zatvorili kat palače te otad nitko više nije ondje stanovao. Muzej za umjetnost i obrt preuzeo je upravljanje zbirkom 1967. godine, još za života vlasnice i prema njezinoj izričitoj želji. Zbirka je sve do 1996. bila otvorena za javnost, ali samo od svibnja do listopada zbog nepostojanja grijanja. Zbog nedostatka novca za održavanje, s vremenom nastaju znatna oštećenja na objektu, a zbog dotrajalih instalacija više se u kući i ne pali svjetlo. Dovodi to, navode u MUO-u, do neprihvatljiva stanja sa stajališta zaštite te je zbirka sredinom devedesetih zatvorena i dostupna samo za službene i stručne posjete. Otad su izvedeni brojni konzervatorski zahvati na zgradi i kontinuirano se restauriraju predmeti iz zbirke. No temeljita obnova palače tek se treba provesti, a novac za to Muzej za umjetnost i obrt, uz partnere – Grad Zagreb i Turističku zajednicu grada Zagreba – traži i od Europske unije.
Obnova vrijedna pet milijuna eura trebala bi trajati dvije godine, a uključivala bi i vrt s polukružnim terasama, lođom, balustradama i stubištima, opremljen kandelabrima, klupama i žardinijerama, a koji se proteže sve do Dubravkina puta i ujedno je zaštićeni spomenik arhitekture.
– Građevinska dozvola i svi dokumenti uključujući i projekt obnove pripremljeni su. Čeka se početak radova, a uredit će se, prema projektu arhitekta Željka Kovačića, u podrumu i mala kavana koja će gledati na vrt i terasu, uredit ćemo i suvenirnicu, a planiramo i iznajmljivati prostor, tako da će palača biti samoodrživa – ističe Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt. Dotad će kuća stajati onako kakvom ju je ostavila Anka Gvozdanović. Palača je posljednji put adaptirana 1929. godine, kada je graditelj Stjepan Uršić istodobno uredio vrt te dogradio istočno krilo s pročeljem na Visoku ulicu, u kojem je i plesna dvorana. Dotadašnje zdanje, koje je podignuto početkom 19. stoljeća za gradskog suca Nikolu Babočaja, Anki je bilo premaleno za zabave i koncerte koje je priređivala. Ona je nastavila voditi bogat društveni život jednakim tempom kako je to činila dok joj je suprug bio živ. Zbog njega je palača postala omiljeno okupljalište elite tog vremena. No samo muškog dijela. Tamo su se, naime, okupljali članovi kluba Kvak, u kojem je Dragutin bio aktivan više od 40 godina. Kvak, koji je imao karakteristike engleskoga džentlmenskoga kluba, uspio je opstati gotovo 60 godina, a žene su im se, kao gošće, mogle pridružiti dva puta godišnje – “o Silvestrovu i Fašniku”.
To zagrebačko društvo za razbibrigu, kako su ga članovi definirali, imalo je i svoja pravila prema kojima je bilo zabranjeno samo jedno – govoriti o politici i religiji. Kao “glavne krjeposti” proklamiralo se vedro raspoloženje, duševnost i snošljivost, a klub nikad nije smio brojiti više od 20 muškaraca istodobno (od 1879. do 1941. imalo je samo 92 člana). Inspiraciju za naziv dobili su na prvoj adresi kluba, u staroj gostionici na Savskoj cesti, u koju je dopiralo “kvakanje” žaba iz obližnje Save. Maskota im je, stoga, bila žaba, a svaki je član imao posebno “kvakačko” ime. Tako je, primjerice, slikar Menci Clement Crnčić imao nadimak Slikokvak, dirigent Nikola Faller Glazbokvak, slikar Branko Šenoa Zagrebkvak, suradnik Agramer Zeitunga Antun Schlesinger Kvakograf...
Dragutin Gvozdanović nosio je nadimak Kvakica. Spominje se u zapisnicima sa sastanaka kluba: “Kvakica bijaše prototip jednoga, kako se ono veli, ‘kraljevskog zemaljskog gospodina’ sa svim odlikama i sitnim slabostima. U Kvaku bijaše njegova domena, tu bijaše najveseliji i samo bolest mogaše ga spriječiti da ne dodje u kvakanciju. Njegovo gospodsko otmjeno vladanje i njegova dobra volja mogu se postaviti uzorom. Kad bi ustao da govori, služio se biranom frazom i lijepom dikcijom. (...) Iza Kvakičine smrti naš je zaslužni Slikokvak izradio Kvakičin portrait, koji sada ukrasuje našu baru.” “Bara” koju spominju njihovo je sjedište, a nakon što je klub prestao djelovati, Gvozdanovićev portret koji je naslikao Crnčić ili Slikokvak prenesen je u kuću Anke Gvozdanović. Menci Clement Crnčić bio je “službeni slikar” svih klupskih simbola, a svojim je freskama, zajedno s Brankom Šenoom, slikarem i sinom poznatijeg oca Augusta, oslikao freskama i prostorije u podrumu Demetrove 3.
Za klupske zabave napisali su i skladali mnoštvo parodija i popijevki, a sastajali su se svake subote. Na zabavama su, osim toga, i svirali te pjevali, ali i dobro jeli. Vidi se to iz zapisa u dnevniku Ankine sestre Margite, u koji je od 1927. do 1936. godine uz datume zapisivala imena gostiju i potpune jelovnike za užine, večere, vrtne i salonske zabave. Tako je 9. studenoga 1932. godine zapisala da je na meniju bio “kaviar u ledu, sa putrom, slanim keksom i prženim kruhom, govedska juha konzume, šil sa majonezom, puding od zeca, šnitzli od zeca i jetra od guske i sos od divljači, šparge sa putersosom, purice sa kompotom amerikanskim i raznom šalatom, vanili bomba i čokolad bomba sa vaferlom i olipnama, ananas torta i kafekrem torta, piškote, razni sir, razno voće, crna kava, kisela juha, keiserice i salcštangle, crveno i belo vino gieshübler, razni bonboni”, uz, naravno, cigare i cigarete u kojima su gospoda uživala u herrenzimmeru, tzv. zelenom salonu, i to obično nakon večere. Detaljne recepte za jela koja su se spravljala na večerama zabilježila je Ankina kuharica Hanika Skurjeni, poznata po svojim sladoledima i paštetama, koja se proslavila radeći za groficu Anku Jelačić u zaprešićkim Novim dvorima.
Nakon smrti grofice, mnogi su željeli da dođe raditi kod njih, no Anka je, izgleda, bila najbrža i najuspješnija. Hanika je, inače, supruga naivnog slikara Matije Skurjenija, koju je on upoznao upravo u njihovoj kući, u kojoj je stanovao dok je bio zaposlen na željeznici. Recepata je bilo toliko da je Hanika uspjela ispuniti šest bilježnica, a bogata jela nastala su u kuhinji koja je u originalu, s ugrađenim ormarima i zidanom peći, sačuvana do danas. Jelo se u blagovaonici, najraskošnije uređenoj sobi u palači, u središtu koje je masivni stol od crno ulaštene hrastovine te 24 stolca u jednakom stilu, kombinirana s crnom kožom.
Garnitura namještaja u toj sobi, koja se sastoji i od ugrađene sofe sa zrcalom, niza zidnih vitrina te kredenca, izrađena je po narudžbi oko 1930. godine. Ta je prostorija po uređenju iznimka od ostalih u kući. Ostale su namještene i opremljene u duhu historijskih stilova druge polovine 19. stoljeća, a nazive su dobili prema bojama koje daju osnovni ton ambijentu. Tako su u palači Crni, Crveni, Plavi i Zeleni salon, a prepuni su osobnih stvari, dokumenata, fotografija... a u jednoj pudrijeri čak su ostala i zrnca pudera koji je Anka koristila.