“U svojoj sobi najradije sjedim. Ona je, što se namještaja tiče, onakva kakvu je sad vidite još od 1921. Ovo drugo, to je Bela skupila. Kupljeno je to i skupljeno poslije rata, ali svoju sobu naslijedio sam od tete Pepe, još 1921. Pokojna teta mi je omogućila da dođem do svega potrebnog za stanovanje...”
Ovako je najplodniji hrvatski književnik opisao svakodnevicu u obiteljskom stanu koju je dijelio s dugogodišnjom suprugom. Radna soba za Miroslava Krležu od 1952. godine, otkako se uselio u kuću na Gvozdu, bila je centralno mjesto u kojem je volio provoditi svoje vrijeme. Na brijeg na Tuškancu došao je na nagovor “bolje polovice”, no vrlo je brzo kuća s dva stana u rezidencijalnoj četvrti Zagreba postala njegovo utočište. U posljednja tri desetljeća svoga života, koliko je živio na Gvozdu, volio je tamo samovati, ponajviše na svom omiljenom balkonu s kojeg je promatrao toranj crkve sv. Marka ili uz “muzikšrank” u radnoj sobi na kojem je slušao klasiku.
No uživao je i primati intimne prijatelje te goste, sve do jednog utjecajne sudionike toga doba. Glumica Eliza Gerner sa suprugom Milanom Arkom, književnik Enes Čengić, slikar Mersad Berber, kostimografkinja i scenografkinja Latica Ivanišević bili su najčešći posjetitelji doma Krležinih, no u blagovaonici odmah na ulazu u stan sjedili su i predsjednik bivše Jugoslavije Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom. Svi oni donosili su i darove koji su upotpunili i ovako bogatu zbirku poznatog para, a u 230 četvornih metara smjestili su na desetke tisuća pojedinih predmeta. Sav inventar u stanu netaknuti stoje i dandanas, baš onako kako su ih ostavili Miroslav i Bela Krleža. Dom im je sada muzej koji prikazuje njihovu životnu priču. I jedan je od desetak stanova u glavnom gradu u kojima je vrijeme potpuno stalo.
Čim se zakorači kroz vrata iz 21. stoljeća uđe se u prošlost koja otkriva i najsitnije detalje o životu onih koji su tamo prebivali. Pa tako i najintimnije tajne koje bi takvima i ostale da njihovo boravište nije predano kao javno dobro na uvid svima koji požele kroz njega prošetati. Krleža, doduše, nije bio taj koji je svu svoju pokretnu ostavštinu odlučio darovati Gradu Zagrebu iako je, kad ga je prijatelj Enes Čengić pitao što će biti sa stanom nakon njihove smrti, odgovorio: “Ako je nekome stalo da sačuva uspomenu na jednog pjesnika i jednu glumicu koji su tu živjeli tri decenije, neka to načini.” Donaciju je očito prepustio svojem nasljedniku, doktoru Krešimiru Vranešiću, sinu njegova prijatelja kojemu je pisac bio iznimno blizak.
– Đuro Vranešić, također liječnik, skrio ga je u svom sanatoriju na Zelengaju za vrijeme Drugog svjetskog rata kako do njega ne bi došla ustaška vlast koja ga je prije toga nekoliko puta pritvarala kao jednu od najistaknutijih ličnosti tadašnje intelektualne ljevice, pa mu je na neki način spasio život – kaže Vesna Vrabec, voditeljica Memorijalnog prostora Miroslava i Bele Krleža, o kojem vodi brigu Muzej grada Zagreba. Stan je dio vile koju je 1928. godine dao sagraditi bankar Adolf Rein. Krleža i Bela bili su podstanari Reinovih sve dok potomci obitelji nisu odlučili kuću prodati. Stan u kojem je živio pisac tada je kupio Grad Zagreb, a Krleža je postao stanar u gradskom stanu. Velik dio namještaja u bidermajerskom stilu, nešto gotovine, tepihe i slike naslijedio je od tete Pepe – Josipe Horvat, koju spominje na početku teksta. Tako je njezina ostavina iz Hebrangove u kratkom roku preseljena na Gvozd.
– Tada smo se iznenada obogatili – često je znao spominjati Krleža. Od tete Pepe ostala je i zbirka kovanog te porculanskog posuđa koja stoji u bidermajerskoj ormar-vitrini s ostakljenim vratnicama u blagovaonici. U istom stilu je i furnirani stol iz 1840. godine koji dominira prostorijom, na kojem su Krleža i Bela ugošćivali, dobro je poznato, uvijek samo jedan par. Na taj način mogli su se posvetiti svakome pojedinačno i s njima voditi zanimljive razgovore u ugodnoj atmosferi. Bela je, pak, pazila na postavljanje stola te je pomno birala servise u kojima se nudila hrana ili čaj kako bi odgovarali stolnjaku i cvijeću postavljenom u vazi jednakog stila. Salvete i boja čaša uvijek su morali biti usklađeni, kao i marama prebačena preko svjetiljke iznad stola, koju je mijenjala svaki put kad bi došao neki drugi gost.
– Brinula se da stol bude lijepo ukrašen i kad su ona i Krleža sami doručkovali. Osim toga, uređenje cijelog stana uglavnom je njezina zasluga. Krleža je znao reći da je to “Belin teatar” – kaže Vesna Vrabec. Dok je sjedila,pijući kavu, mogla se diviti svojoj kolekciji bakrenog i kositrenog posuđa iznad starog kamina koja stoji preko puta stola – pazila je da kotlići, čajnici, kalupi za kolače, vrčevi, svijećnjaci na zidu stoje u savršenom geometrijskom redu... No ovdje je Krleža ipak odlučio napraviti malu intervenciju – u sredinu je postavio reprodukciju renesansnog portreta bogatog trgovca Georga Gisza Hansa Holbeina, kojeg Leone spominje u “Gospodi Glembajevima”. Blagovaonica je, izgleda, jedina prostorija u stanu koju su Bela i Miroslav dijelili. Bilo je dovoljno prostora, tumači Vesna Vrabec, pa su odlučili imati odvojene spavaće sobe, i to svaku na svojem kraju stana. Osim toga, imali su sasvim drugačiji ritam – Krleža je proveo tolike noći neprospavane pišući svoja djela, a Beli je trebao “beauty sleep” da bi uvijek izgledala svježe. Svatko je imao i svoj dnevni boravak kako bi mogli primati goste odvojeno. Odvojene spavaće sobe za Krležu su značile i da će svakog jutra Bela “za njega glumiti novu ženu, ta umivena, očešljana, namirisana žena znat će da se divi, da zabavlja, da savjetuje, da očarava svojom neposrednošću i uvijek da ostane pomalo daleka, nedokučiva”.
Glumica je njegove riječi shvaćala vrlo ozbiljno. U spavaćoj sobi u tu svrhu nije imala samo jedno, već dva mjesta na kojima se uređivala. Činila je to čim bi se ustala iz kreveta, pokraj kojeg je postavila toaletni stolić iz 1830. godine. Stalno mjesto jutarnje i večernje toalete bio je i dio sobe odmah pokraj salona, gdje je obješeno pravokutno zrcalo uramljeno drvenim pozlaćenim okvirom. U sobi je i njezin portret koji je naslikala njezina dobra prijateljica, slikarica Cata Dujšin Ribar, a jedan, pak, visi u njezinu salonu za primanje gostiju, odmah pokraj sobe. Na toj je slici Nikoli Reiseru pozirala odjevena u kostim barunice Castelli, jedne od najbitnijih uloga njezina života.
– U liku barunice Castelli debitirala je kad je imala 33 godine, a glumila ju je do svoje 70. Cijelo to vrijeme tumačila je lik koji u drami ima 45 godina – kaže Vesna Vrabec. Zapravo, Bela je najveće uspjehe postigla upravo glumeći u dramama svog supruga, osim u Gospodi Glembajevima, glumila je i Lauru Lenbach te Madlen Petrovnu u “U agoniji”, Melitu i Klaru u “Ledi” te Klaru Anitu u “Areteju”.
– Kad su se tek upoznali, Belini roditelji nisu bili za to da se ona uda za tada siromašnog pisca. Mislili su da joj ne može pružiti lagodan i dobar život, a, eto prevarili su se. I njezini i njegovi roditelji odredili su i jednome i drugome njima poželjnog partnera, pa se par odlučio za tajno vjenčanje nakon dvije godine hodanja. S njima su bili tek vjenčani kumovi, Krleža je za kuma izabrao slikara Ljubu Babića – priča Vesna Vrabec.
Vjenčali su se u crkvi sv. Blaža, a veza im je počela također u crkvi, kaže Vrabec, no onoj na Gornjem gradu. U crkvi sv. Marka Bela je, prateći tetku katolkinju iz provincije, zatekla Krležu 1917. godine u uniformi. On je tada, naime, bio sudionik Prvoga svjetskog rata. No nisu se tada prvi put vidjeli. Njihovo poznanstvo seže godinama prije. Krleža je djevojčicu Leposlavu Kangrgu, poslije prozvanu Bela, upoznao kad je jednom prilikom kao kadet vojne škole u Pečuhu na odmor došao u Otočac u posjet prijatelju, njezinu ujaku. Već tad ga je zanimalo pisanje, vještina od koje je najveći dio života i živio. Krenulo mu je nakon što je 1917. godine objavio zbirku pjesama “Pan”, i to u vlastitoj nakladi. Za to mu je novac posudio Ljubo Babić.
– Tu činjenicu otkrili smo jer je jednom zapisao – “Pan” se brzo rasprodao i mogao sam Babiću vratiti novac – kaže priča Vesna Vrabec. Svoja brojna izdanja čuvao je i u osobnoj biblioteci, uz knjige Matoša, Gidea, Prousta, Baudelairea, razne rječnike i enciklopedije... sveukupno u kući ima više od 4240 knjiga koje se nižu gotovo po svim zidovima stana, a poslagane su točno onako kako ih je ostavio Krleža, koji je nakon Beline smrti ostao sam u kući. Najviše ih ima u njegovoj radnoj sobi, gdje je i stol na kojem je pisao svoja djela. I to uvijek rukom.
– Netko bi ih kasnije samo pretipkao – objašnjava kustosica Vrabec. Pisao je i u svom krevetu u spavaćoj sobi, i to na pokretnom stoliću s metalnim stalkom, a pokraj uzglavlja uvijek je držao najnovije dnevne domaće i strane novine.
– Bio je poliglot i čitao je na više jezika. Tu su i posljednje novine koje je držao u rukama – Le Mond iz 14. studenog 1981. Umro je dva tjedna poslije – kaže kustosica. Kad nije pisao i čitao u krevetu, slušao je maleni radioaparat Philips kupljen u Parizu, najčešće u večernjim satima. A kad bi poželio izaći, odjenuo bi svoj uvijek zgužvani šešir ili francusku kapicu i otišao u omiljenu kavanu u hotel Esplanade. Tako je provodio dane sve do 57. godine, kada je dobio svoj prvi posao u životu. Tada je imenovan ravnateljem Leksikografskog zavoda, koji je osnovao. Za razliku od Krleže, Bela je od svoje 23. godine bila u neprekinutom radnom odnosu sa stalnim prihodima: bila je učiteljica u Otočcu i Dugoj Rijeci, knjižničarka u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, a od 1929. i stalna članica ansambla HNK. No sve njezino bilo je i njegovo.
– Od njezine su plaće uglavnom i živjeli tijekom Drugoga svjetskog rata. Njegove knjige su bile zabranjene i spaljene, ime mu se javno nije smjelo spominjati. Pritajen, ostaje u Zagrebu, gdje je dočekao i kraj rata – kazuje Vrabec. Nakon rata ponovno počinje njegov uspon, toliki da rezultira i prijateljstvom s Titom, kod kojeg često s Belom ljetuje na Brijunima, o čemu svjedoče crno-bijele fotografije koje još uvijek stoje na Gvozdu.
Pogledajte kako izgleda stan Miroslava i Bele Krleže na Gvozdu
Krleža....kompleksan čovjek...i danas je misterij....Što je bio? Tko je bio?Čiji je bio?