Sučelice u dnevnoj sobi stoje dvojica njezinih supruga. “Gledali” su se još dok je zajednička supruga bila živa. Njihove portrete sama je postavila na zidove jedan nasuprot drugome. S lijeve strane je glumac Dubravko Dujšin, nikad prežaljeni prvi muž, a s desne Ivan Ribar, političar i čovjek s kojim je slikarica Cata Dujšin-Ribar živjela sve do njegove smrti.
Cjeli je stan u znaku tragedije koja je obilježila život markantne dame iz Demetrove, kako su za nju govorili stanovnici Gornjega grada. Uvijek dotjerana, čak i pod stare dane, Cata se u svoj dom na kućnom broju 3 zajedno s prvim mužem uselila 1936. godine.
Bračni par u to je vrijeme bio na vrhuncu uspona na društvenoj ljestvici – Dubravko je slavni i omiljeni glumac, postaje i intendant HNK, a Cata je priznata i cijenjena slikarica, vrsna portretistica. U stan se useljavaju iz zajedničkog doma na Marulićevu trgu, nakon što su godinama živjeli odvojeno u studentskim podstanarskim sobama te u “golubinjaku” u potkrovlju u Jurjevskoj, kako ga je Cata nazvala, u kojem se Dubravko, visok rastom, nije mogao uspraviti. Preseljenjem na Gornji grad, Dubravka počinju nazivati – crvenim barunom.
– Bilo je to zato što je bio lijevo orijentiran, a doselio se u dio starog Zagreba, u kojem je živjelo plemstvo. U tom je stanu i mlad umro – priča Vesna Vrabec, voditeljica memorijalne zbirke Cate Dujšin-Ribar koja stoji u stanu u kojemu je provela gotovo šezdeset godina.
Cijeli stan postao je muzejska zbirka onog trenutka kad ga je poklonila gradu Zagrebu. Tim je činom slikarica omogućila svima koji to žele da steknu uvid u život i rad troje značajnih ljudi hrvatske kulture, umjetnosti i politike. Sve što trebaju učiniti jest prošetati se kroz njihov životni prostor.
Neće samo otkriti već dobro poznate činjenice o njihovu djelovanju, saznat će i pozadinsku, tešku privatnu priču jedne žene koja se u svojoj osobnoj tragediji i tuzi zaljubila u muškarca koji je, jednako kao i ona, ostao bez obitelji. Zajednička patnja za dragim osobama tako ih je i spojila.
Cata je udovica postala 1947., kada je imala 50 godina, a Dubravko 53 godine. Početkom godine, Cata odlazi u Split kako bi njegovala bolesnu majku. Povratkom u Zagreb, 30. siječnja Dubravko je dočekuje na Glavnom kolodvoru. Kao iznenađenje pripremio joj je i omiljeni ručak, a nakon jela, Cata se diže kako bi skuhala kavu.
Dubravko je zaustavlja i inzistira na tome da on to učini. Već idućeg trenutka Cata iz kuhinje čuje pad i jauk, zove hitnu pomoć, koja ne stiže na vrijeme. Dubravkove posljednje riječi Cati bile su: “A tako sam te čekao”.
– Nakon smrti voljenog supruga, Cata proživljava najteže i najbolnije trenutke. O svojoj boli govorila je: “Bilo je sve svršeno. Bila sam i ja mrtva... Proći će godinu dana od Dubravkove smrti kad ću ponovno moći raditi, slikati...”. Dubravko je, naime, u njihovoj kuhinji umro od srčanog udara – priča Vesna Vrabec, ujedno i kustosica Muzeja grada Zagreba, ustanove koja vodi brigu o zbirci.
U svojoj je sobi, uz police iz njezine i Dubravkove biblioteke, s knjigama iz područja likovne i kazališne umjetnosti, uredila i malenu kapelicu s križem u sredini oko kojeg stoje uspomene na glumca. Tu su Dubravkove leptirke, kravate, fotografije sa psom i one s prizorima iz kazališnih predstava, Dubravkov kazališni nakit i drugi osobni predmeti. Čuva i knjižicu/strip nastalu 1937. godine koju su njezinu suprugu izradile četiri djevojke od 15-16 godina.
– To su bile tadašnje “groupies”, djevojke su u svom uratku odlično prenijele koliko je Dubravko Dujšin bio popularan u to doba. Strip govori o tome kako su ga svuda pratile, bile iza njega u šetnjama s Catom, ispred njihova doma u Demetrovoj, u kazalištu na probama, kako ih je progonio njihov pas dalmatinac... Nekoliko puta su slučajno na njega naišle, a na kraju su skupile hrabrosti i odlučile ga nazvati i ispričati mu da su napravile cijeli strip o tome kako ga obožavaju. Tako je ta knjižica i dospjela na njihove police – priča Vesna Vrabec.
Njezina soba, koja je ujedno i atelje, mjesto je sjećanja i na ostale bližnje iz njezina života – komoda je puna fotografija Catine sestre i brata, Dubravka i njoj dragih prijatelja. Na zidovima sobe veći je dio njezinih slika nastalih od 1919. do 1990. godine, a u središtu svega stoji autoportret na štafelaju. Pored štafelaja, na okruglom stoliću, složene su njezine boje i paleta. Baš onako kako su stajale dok ih je Cata još koristila...
Neke slike koje stoje u stanu nastale su i u zatvoru, u kojem je provela nekoliko dana za vrijeme Drugog svjetskog rata kao lijevo orijentirana pripadnica društva. U sklopu ciklusa koji je nazvala “Iz ćelije” s tušem i ugljenom nacrtala je portrete žena koje su s njom bile iza rešetaka.
Za slikanje portreta imala je izniman talent pa su je nakon rata mnogi angažirali za slikanje portreta. Tako je pozvana i u Beograd 1948. godine kako bi portretirala svog budućeg supruga Ivana Ribara i Mošu Pijadu. Udovica je tako upoznala udovca, koji je u ratu, uz suprugu Tonicu, ostao i bez dva sina – Jurice i Ive Lole, sudionika partizanskog pokreta.
Nakon proglašenja Jugoslavije republikom 1945. Ribar je izabran za predsjednika Prezidija Narodne skupštine. Time je formalno postao šef države, iako je stvarna vlast bila u rukama predsjednika vlade Josipa Broza Tita. Prije toga je tri godine obnašao funkciju predsjednika AVNOJ-a.
Za smrt obojice sinova Ivan Ribar saznao je neposredno uoči 2. zasjedanja, na kojem je proglašena nova jugoslavenska država. Lolo je tada imao 27 godina, a Jurica je bio dvije godine mlađi. Novu Jugoslaviju tako je službeno proglasio čovjek koji je upravo doživio tragediju, a prvi pokojnik koji je u toj novoj državi sahranjen bio je njegov stariji sin. Kad je 1953. uvedena funkcija predsjednika republike, na koju je izabran Tito, Ribar odlazi u mirovinu i seli se u Zagreb.
Na Lolu ga je u stanu na Gornjem gradu, koji je postao njegov dom nakon vjenčanja s Catom 1952. godine, podsjećala i bista koju je izradio kipar Tome Rosandić, koja prikazuje njegova sina neposredno prije smrti. U blizini je i bista Tita, rad Antuna Augustinčića. Radnu je sobu uredio i slikama svoje obitelji. Ondje je prva supruga Tonica, koju su ubili Nijemci, ali i Lolo, kojega je naslikala druga žena Cata, te portret mlađeg sina Jurice.
– Jurica je bio slikar, tako da čuvamo dvadesetak njegovih slika – kaže Vesna Vrabec. Uz njih, u stanu stoji i 80 slikarskih radova Cate Dujšin-Ribar, dvije slike Vjekoslava Karasa, portret I.T. – rad Ivana Meštrovića, Dubravkova bista, rad Vanje Radauša, Catino poprsje, rad Grge Antunca...
Uz umjetnička djela, vrijedan je i namještaj iz 18., 19. i 20. stoljeća i skulpture iz istog razdoblja. No najcjenjenija je slika, ističe Vesna Vrabec, Madona s djetetom, koja stoji u dnevnom boravku, a dio je Catine obiteljske ostavštine.
– Prema obiteljskoj predaji, slika je pripadala šibenskom biskupu Mati Zanoniju iz Trogira, koji je bio u rodbinskim vezama s porodicom Gattin, u kojoj je rođena Cata, izvorno Katarina. Iako je iz Trogira, djetinjstvo je provela u Kotoru, a jedno je vrijeme bila i u Londonu, kada je vjerojatno Kata postala Cata – priča Vesna Vrabec. Sliku iz 15. stoljeća tako je u Zagreb donijela iz svoje rodne kuće, a još se vode rasprave je li njezin autor Carlo ili njegov mlađi brat Vittore Crivelli.
– Bez obzira na to o kome se radi, zanimljivo je da su se obojica našla u Zadru zbog jedne presude. Prvi spomen imena Carla Crivellija je u osudi od 7. ožujka 1457. godine, kojom je slikar kažnjen na šest mjeseci zatvora i novčanom globom zbog preljuba, otmice i priložništva sa ženom mornara Francesca Cortesea nakon čega je prognan iz Venecije i više se nikad u nju nije vratio. Za njim je otišao i brat, tako da je zapravo otmica žene bila razlog da ta slika ostane u Hrvatskoj – priča Vesna Vrabec.
Možda je upravo ta slika potaknula malenu Katarinu da zavoli slikarstvo. S 18 godina iz Kotora seli se u Split, gdje uči slikarstvo kod Emanuela Vidovića. Na studiju na zagrebačkoj Višoj umjetničkoj školi (kasnije Akademiji likovnih umjetnosti) podučavaju je Oton Iveković, Menci Klement Crnčić i brojni slavni slikari s početka 20. stoljeća. Zbog narušena zdravlja nije diplomirala, pa je uzimala privatnu poduku kod Vladimira Becića. Kao slikarica i restauratorica usavršavala se i u Parizu te Londonu kopirajući stare majstore i studirajući portrete. U to vrijeme upoznala je i Dubravka Dujšina. Tijekom života naslikala je više od 5000 djela, a slikala je sve do duboke starosti.
– Nemir, dinamika, radost življenja i mladenački duh poticali su je na neprestano slikanje. Naslikala je bezbrojne slike koje su danas u muzejima, institucijama i privatnim kolekcijama širom svijeta, od Londona, New Yorka i Washingtona do Venecije, Milana i Zagreba u koji donosi boje i ugođaj Mediterana. Osim portreta, slika i prirodu, stvara bezbroj verzija pejzaža, uvijek mediteranskih, vedute dalmatinskih gradova, ponajprije rodnoga Trogira, krš dalmatinskih otoka, ružmarin, maslinike – priča Vesna Vrabec.
Drugog supruga, Ivana Ribara, nadživjela je za punih 27 godina. Vrijeme, među ostalim, krati i pisanjem poezije, ali i uzgajanjem raznog sobnog bilja, koje čuva u hodniku na ulazu u stan, gdje voli piti kavu. O biljkama se i danas brinu djelatnici Muzeja grada Zagreba, a živ je još i cvijet koji je Cata dobila od Jovanke Broz.
– Sačuvana je fotografija dviju dama, snimljena šezdesetih na Brijunima, kako proučavaju istu vrstu cvijeta u stakleniku – priča Vesna Vrabec. Cata umire 1994., u 97. godini, pokopana je na Mirogoju, zajedno s Dubravkom Dujšinom, svojom neprežaljenom ljubavi, uz stihove na spomeniku: “Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci”.
