Ja u to ne vjerujem!
Dva su ga puta hrvatski građani izabrali za predsjednika države, najveća je ljevičarska uzdanica, najustrajniji i najdosljedniji antifašist, najgrlatiji borac protiv korupcije, pljačke u pretvorbi i privatizaciji, ratnoga profiterstva i svih vrsta kriminala, nitko nije kao on raskrinkao opačine predsjednika Tuđmana, o njemu je napisano nekoliko knjiga, a zbog zasluga poslije isteka drugoga mandata država mu plaća ured, tajnicu, osiguranje...
A sad odjednom novinarima slovenske “Mladine” i zagrebačkog “Globusa”, koji nemaju ni političkog, ni moralnog, ni kućnog odgoja pa u utrci za senzacijama, zavedeni obavještajnim podzemljem, blate hrvatsku političku ikonu, glavni finski državni odvjetnik Juka Rappe potvrđuje: “Da, bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić i bivši direktor tvrtke ‘Đuro Đaković’ Bartol Jerković osumnjičeni su da su od trojice menadžera Patrije preko posrednika dogovorili i uzeli mito za svoj angažman u natječaju za nabavu vojnih vozila u Hrvatskoj 2007. godine”.
Znaju li ti novinari, i to iz ljevičarskog miljea, što za moralno samopouzdanje nacije koje se hrani Mesićevom čestitošću znači ovakva optužba!? Znači ohrabrenje za njegove protivnike koji će sada zlurado obnavljati uspomene na navodne nepodopštine vodećega hrvatskog antifašista. Sjetit će se našičke cementare, a zna se da mu je podmetnuta kako bi ga se kompromitiralo. Sjetit će se kupnje dvaju stanova, garaža i zemljišta u Borčecu, na obroncima Medvednice, premda su kupljeni novcem posuđenim od prijatelja a ne novcem što bi ga kao mito Mesić dobio od finske Patrije.
Sjetit će se i njegovih navodnih političkih grijeha. Vadit će mu izjave iz 1967. godine u kojima je tražio kazneni progon za potpisnike Deklaracije o hrvatskom jeziku, a taj progon za sličnu kontrarevolucionarnu djelatnost i nacionalizam za koju će se godinu uistinu dogoditi, što mu je kao antifašistu samo dalo za pravo. Zatim će se sjetiti njegova pjevanja ustaških pjesama, a samo je otvarao usta, kao što ih je samo otvarao u govoru u kojem je rekao kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedili - uspostavom NDH 10. travnja 1941. i 1945. kao partizani. Zatim će se sjetiti optužbi novinara Josipa Jovića da je bio suradnik zloglasne Udbe i pisca Ivana Aralice da je bio suradnik još zloglasnijeg KOS-a, ali tko može vjerovati da je to radio čovjek koji je dvaput izabran za predsjednika države a glasovit je po svome poštenju i borbi protiv nepoštenja!?
Sjetit će se još i njegova svjedočenja u Haagu koje nazivaju veleizdajničkim, premda je svjedok samo ispunjavao svoju građansku dužnost zapisanu u zakonu. Sjetit će se i opomene koju je njemu i Sanaderu uputila sudačka udruga zbog upletanja u proces Glavašu, ali tko da to zamjeri osobi koja je cijeli život obuzeta strašću za pravdom!? Sjetit će se i njegovih titovskih svjetskih putovanja na kojima se susretao s najomraženijim diktatorima, ali svaki put kojim je Titova noga kročila jest i naputak za njegove baštinike.
Sjetit će se najveće gospodarske katastrofe, dužničkog ropstva i rasprodaje državne mirovine iz vremena njegova dva mandata, ali tko da mu zbog toga prigovori kad su njegove ovlasti bile male, a i bio je zauzet obranom antifašizma napadanog iza svakog ugla. Kraj tolikih biografija koje mu prave spomenik, kraj tolikih nastojanja Slavka i Ive Goldsteina, Vesne Pusić, Milorada Pupovca, Tomislava Jakića te drugih promotora Mesićeve povijesne uloge, protivnici bi mu htjeli ispisati biografiju punu sumnji u kriminal i nacionalnu izdaju. I ništa im nije sveto. Ne osvrću se ni na činjenicu da se u svom antifašizmu, borbi protiv ratnoga profiterstva, korupcije i kriminala, nadahnjuje vrhunskom umjetnošću, kao što su pjesme kraljice sevdaha Hanke Paldum i western filmovi u kojima, kako je govorio, uvijek pobjeđuje pravda. Stoga glavni finski državni odvjetnik, novinari “Mladine” i “Globusa” zaslužuju prijateljski posjet Johna Waynea i njegova pravedničkog colta!
