Možda je onaj povijesni skok Zvone Bobana u prsi milicajca na
maksimirskom stadionu bio skok u prsi Zdravka Mamića. Štoviše, ta bi
inačica mogla biti uvjerljivija od stvarne. Jer milicajac se tamo našao
po službenom rasporedu, a Mamić se u obračunu s Dinamovim navijačima i
igračima mogao naći po najdubljem uvjerenju iz kojega brani
Jugoslaviju, “najljepšu zemlju na svijetu”, kako ju je ovih dana nazvao
u intervjuu za beogradske novine.
Još jedan Mamićev ispad – zasigurno će biti i takvih komentara. Ali to
olako odmahivanje rukom moglo bi biti i olako odbacivanje mogućnosti da
je “najljepši čovjek u Jugoslaviji” mogao raditi lijepe poslove za
svoju “najljepšu zemlju”. Koji su to poslovi mogli biti? Tko bi to
znao, ali mogli bi biti poslovi koji će mu utrti put do mjesta
najmoćnijeg čovjeka jedne sportske nacionalne institucije. Do simbola
glavnoga grada i uvelike simbola nacije kojemu će posve izokrenuti
sportsku i društvenu svrhu te mu pokušati nametnuti posve mu stran
kulturološki obrazac, nasuprot obrascu koji se s Dinamom i u Dinamovu
okružju formirao više od pola stoljeća.
Mamić se sa simpatijama za davne uspomene hvali kako zna sve pjesme
navijača Crvene zvezde i Partizana te kako obožava neke srpske narodne
pjevače, “zaboravljajući” pri tome da je riječ o glazbenoj pratnji
krvave srpske agresije na Hrvatsku kojom je branjena “najljepša zemlja
na svijetu”. Za razliku od tih pjesama s kojima su srpski opanci
ostavljali krvave tragove po Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Kosovu, imidž
Dinama uvijek je bio u srodstvu s najljepšom tradicijom zagrebačkoga
rocka i popa, s tradicijom s čijim su simbolima – tenisicima i
trapericama – domovinu išli braniti i mnogi “Dinamovi navijači”.
Ukratko – bila je to obrana i domovine i njezine pripadnosti Zapadu od
jednog divljaštva najilustrativnije utjelovljenog u Arkanu, koji je
sada uskrsnuo baš u liku stvarnoga Dinamova vlasnika Zdravka Mamića.
Mlađa publika se ne sjeća. U vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. godine
na udaru hrvatskoga domoljubnoga pokreta bili su beogradski
reeksporteri, a posebno Generealexport, kraće zvan Genex.
Ti su reeksporteri izvlačili golem novac iz Hrvatske, a jedan od
zagrebačkih čelnika tih beogradskih pljačkaša bio je nitko drugi nego –
Mirko Barišić, dugogodišni Mamićev suradnik u Dinamu. Sada je valjda
očito da se na čelu Dinama nisu našli slučajno negdašnji predstavnik
najomraženijeg poduzeća u Hrvatskoj, simbola protuhrvatstva, i Zdravko
Mamić, koji je istodobno, dok je Barišić isisavao novac iz Hrvatske,
usisavao pjesme navijača Zvezde, Partizana i Arkanovih pevaljki koje će
sa svojih koncerata ispraćati četnike na klanje po Hrvatskoj.
Mamić će, naravno, u svom intervjuu ocrniti i sve medije u Hrvatskoj,
ocrnit će, dakako, i Miroslava Ćiru Blaževića, “koji radi bez srca i
samo za novac”, znajući naravno da je poslije bezbroj svojih ispada
izgubio čak i elementarni profesionalni interes mnogih novinara za svoj
rad. I što će se na kraju dogoditi? Bad Blue Boysi su izdali priopćenje
puno ogorčenja i vjerojatno će to biti jedina “kazna” za Mamića.
Zašto? Čovjek ne može dokučiti i zaključiti ništa doli ovo: Zdravko
Mamić i njegovo sportsko i kulturološko uništavanje Dinama dio je neke
podzemne političke pogodbe ili ucjene narav koje samo rijetki znaju.
Uostalom, Mamić nije jedna ili jedina javna opačina koju od sankcija
štite moći tajnih ili polutajnih skupina koje su od države napravila
svoje vlasništvo, svoju pravdu i svoju sprdačinu.
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
