Od svih hrvatskih javnih skandala najskandalozniji je skandal brzi
zaborav svih skandala. Planu kao šibica i ugase se prije nego što bilo
tko stigne bilo što zapamtiti. Tako je bilo i sa skandaloznim pogrebom
na groblju Sv. Spasa u Šibeniku, koji se dogodio prije nepuna tri
tjedna.
Tko se još sjeća pravoslavnog svećenika Milorada
Đurđevića i njegova sramotnog odbijanja da vojnika Rajka Jovanovića
pokopa pod hrvatskim državnim barjakom i s vojnim počastima? Možda bih
zaboravio i ja da ne naiđoh na knjigu o životu i smrti srpskog junaka
Željka Ražnatovića Arkana. Taj delija krvavih ruku ubijen je 15.
siječnja, a pokopan 20. siječnja 2000. na beogradskom Novom groblju.
Bio
je vojnik (zapovjednik Srpske dobrovoljačke garde, zloglasnih
“arkanovaca”) i pravoslavac, pa je ispraćen “po pravoslavnom i
vojničkom običaju”. “Po pravilima Srpske Pravoslavne Crkve”, tumači taj
običaj šibenski paroh Đurđević u službenom priopćenju “sa vjerskim
obredom koji se obavlja u crkvi, nespojivo je izvođenje bilo kakvih
vojnih ili državnih počasti koje podrazumijevaju upotrebu naoružanja...
Vjerski obred sahrane podrazumijeva molitveni ispraćaj pokojnika u miru
u vječni pokoj.
U slučaju pokojnog Rajka Jovanovića, opjelo je
obavljeno po pravilima naše Crkve.” Nemojte da se zavitlavate,
vjerojatno bi na to rekao Marko Lopušina, autor knjige o Arkanu, jer
“pravoslavni i vojnički običaj” u Beogradu podrazumijeva i opijelo, i
gardijske odore, i državni barjak, i počasne plotune.
Arkanov
lijes bio je prekriven srpskom zastavom, nosili su ga (u kapelu, iz
kapele) isključivo uniformirani gardisti. Trubači su “sa instrumentima
okrenutima prema zemlji”, u pratnji zbora, odsvirali srpsku himnu
“Bože, pravde” i druge prikladne skladbe, dvojica “sveštenika u crnom
sa belim prošaranim mantijama iz srpske Patrijaršije” klatila su
kandila, a na kraju se “oglasila i garda. Odjeknula su tri plotuna”.
Kad
su, pak, minula 33 dana, na grobu su “trojica sveštenika i četvorica
crkvenjaka održali opelo za pokoj duše”, dok je “s leve strane grobnice
postrojen bio počasni vod gardista u maskirnim uniformama”. Sve po
starom “pravoslavom i vojničkom običaju” koji, očito, vrijedi za Arkana
u Beogradu, ali ne i za Rajka u Šibeniku. Možda je sramotu, ipak,
najbolje što prije zaboraviti.
Tko se još sjeća pravoslavnog svećenika Milorada Đurđevića i njegova sramotnog odbijanja da vojnika Rajka Jovanovića pokopa pod hrvatskim državnim barjakom i s vojnim počastima?
Komentara 7
DR
Nažalost, primjedba je točna, sada se govori, ali domovnicu nije dobio. Žalosno. O pravoslavnim popovima imam definirano mišljenje, iako nam je Bog zajednički.
ZZ
Profesore, sta se cudite? Naravno da ce nasi skojevci brzo zaboraviti tamo nekog pravoslavnog popa, jer su oni desetljecima bruseni protiv katolicke crkve.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Hrvatska povijest je prepuna ovakvih zaborava, i zato smo taoci te povijesti - i to prije svega u vlastitoj domovini, ali i u percepciji Hrvatske u inozemstvu. A radi se jednostavno o dostojanstvu naroda, o držanju do sebe i do svojih vrijednosti - o domoljublju u najplemenitijem smislu te riječi. No, ovakvi \"zaboravi\" doveli su do toga da se gotovo svaki čin iskazivanja domoljublja dovodi u pitanje, lako i prelako , bez argumenata, proglašava fašistoidnim ustaštvom i opasnošću za europske, demokratske vrijednosti. Ne postoji zemlja na svijetu gdje je iskazivanje rodoljubnih osjećaja tako stigmatizirano i da izaziva toliku nelagodu kod dijela vlastitog naroda. Situacija je , nažalost, takva da ne pruža previše optimizma, a domoljubima jedino preostaje da se tješe čitajući prekrasne domoljubne stihove Petra Preradovića. Hvala Vam za ovaj članak, gospodine Pavičiću!