Blanka Vlašić skakat će 4. srpnja na mitingu Dijamante lige u Parizu. Konkurencija je najjača do sada – Amerikanke Barrett, McPaherson i Lowe, Ruskinje Gordejeva i Kučina, Poljakinje Kasprzycka i Licwinko, Španjolka Beitia, Ana Šimić. Još do prije tri godine Blanka bi mirno išla na natjecanje, uvjerena da će biti na postolju, kako će bez problema skočiti preko dva metra. No, nakon dugačke stanke nikako da se vrati na stare staze.
Srce je još željno...
– Dugo sam sanjala izlazak na skakalište bez "kamena u cipeli"... Ili, u mojem slučaju, bez boli u Ahilovoj tetivi. Toliko me okupirala ta pomisao da sam smetnula s uma kako je to tek prva stuba na stubištu zvanom povratak. I gledam sada tu skalinadu ispred sebe, strma je kao i svi truda vrijedni usponi... Da nije tako, sportski "krov svijeta" bila bi tek trivijalna titula. Hoću li ga još jednom dodirnuti, ne znam. Srce je željno, ali obećanja ne dajem. Takva mi odvažnost nije dana – kaže Blanka.
Nije ostala mirna na svoja dva posljednja nastupa na kojima je preskakala preko 1,92 metra.
– U dva natjecanja zaredom pokazala sam jako malo. To me muči, naravno, s one subjektivne strane u kojoj je "zašto sad kad sam zdrava odmah ne skačem 205 metara". Objektivno, za sve postoji opravdan razlog. U Bühlu poremećaj u tehnici, u Sollentuni prehladno i za kavu na "štekatu", a kamoli za skakanje... Naravno da bih voljela odmah biti ona stara, koja i na osam stupnjeva i po kiši može skočiti dva metra, ali je li to realno očekivati nakon toliko vremena "hoćeš-nećeš treninga" i "stisni zube i skači natjecanja"? Teško. Ako opet mogu "trznuti" 65 kilograma, ne znači da sam automatski opet na vrhu. Skok u vis je suptilan, ne trpi kompenzacije. Stopalo, koljeno, kuk, sve ima svoj položaj i svrhu u zaletu, a oni i dalje vode svatko svoju politiku. Upornim vježbanjem i skakanjem, nadam se, uspjet ću ih staviti sve u istu stranku, ali do tada moram biti spremna na sve turbulencije – kaže Blanka.
Gradim "kućicu iz snova"
Pripreme za sezonu na otvorenome, a priključila se nešto kasnije od drugih, nisu možda upućivale na to da će visine biti nešto niže.
– Dakle, nakon polovično odrađenih treninga zimus zaplovili smo punim jedrima u proljetne pripreme. Kao i svake dosad, bremenite i neizvjesne, ipak su se pokazale uspješnima i postavile dobar temelj za budućnost. Upravo mi je taj temelj nedostajao, sigurna baza odakle mogu opet početi graditi svoju "kućicu iz snova". Unatoč velikim naporima ostala sam zdrava i dočekala natjecateljsku sezonu. I sada dolazi na red nešto sasvim drugo – pretočiti sve ono što sam odradila na treningu u skok. E, to su već malo finiji radovi i zahtijevaju strpljenje. Moram priznati da mi je nakon toliko iščekivanja malo nedostajalo strpljenja. Ali, prečice nema i moram se pokoriti pravilima igre – zaključila je Blanka Vlašić, naša najuspješnija visašica.
ko se nikad nije bavio sportom, ne moze ove razumjet…oni u foteljama ispred tv-a samo cekaju "cudo" i skloni su pljuvanju kad se cudo ne dogodi, ali nemaju pojma kolko je truda, dugogodisnjih napora i velikih emocija ulozeno u taj jedan ili dva skoka…to je zalosna sudbina vrhunskih atleticara, samo se pamte rezultati...