Je li država doista tako nemoćna pred rastućim cijenama naftnih
derivata ili je nemoćna samo Vlada? Novi val zahtjeva za smanjenje
državnih nameta na naftne derivate glatko je odbijen. Banski dvori
odgovaraju, otprilike, da cijene nafte na tržištu već tako vrtoglavo
rastu da je manevarski prostor za neutraliziranje tih poskupljenja kroz
trošarine samo nekoliko lipa.
No već pri idućem poskupljenju smanjit će se manevarski prostor
Vlade za takva objašnjenja. Sadašnji način formiranja cijene dizela i
benzina suviše je tanko mjesto domaće energetske politike da bi ga se
još dugo moglo braniti, a takvom se, na žalost, percipira i ukupna
stručna postava koja je u državnoj administraciji zadužena za
energetiku.
Sjećam se vremena kad se o energetici govorilo gotovo na svakoj
sjednici Vlade i kad je za to područje bio zadužen poseban ministar.
Trenutačno znam tek da je energetika u nadležnosti ministra
gospodarstva, ali ne čujem za pomoćnika ministra koji bi se u javnosti
oglašavao uz energetske teme, nakon što je s te funkcije otišao Željko
Tomšić.
Jedini službeni dokument po kojem Vlada može voditi tekuću i razvojnu
energetsku politiku potječe iz ožujka 2002. godine. Dizel je tada
koštao malo više od pet kuna za litru. Sad je gotovo dvostruko skuplji.
Zadnja strategija razvoja energetike napravljena je dakle još za
Račanove vlade, prije punih šest godina, kad je stanje na tržištu bilo
bitno drugačije od današnjeg.
Stanje na tržištu pak tjera svaku zemlju koja se ne zove SAD da hitno
osvježi svoju energetsku strategiju.
I u ekološki osviještenim društvima zbog toga padaju tabui čak i oko
nuklearki, ali i vlade na dnevnoj bazi nastoje neutralizirati
frustracije građana zbog poskupljenja energenata.
Nervoza zbog poskupljenja naftnih derivata zavladala je, primjerice, u
SAD-u, gdje je benzin dosegao cijenu od oko pet kuna, pa je teško
održivo ovdašnje slijeganje ramenima na cijenu od 9 kuna po litri.
Uz takvu cijenu dizela, naime, ni stotinu povjerenstava neće moći
zaustaviti cijene prijevoznika, a kad poskupi usluga prijevoza, lančano
će poskupjeti i roba. Vladi sigurno nije u interesu da nijemo promatra
inflaciju na naftni pogon, to više što država ipak nije tako nemoćna
kakvom se na prvi pogled čini.
Oko 23 posto ukupne potrošnje nafte u Hrvatskoj potječe iz domaćih
bušotina. Vrtlog cijena sa svjetskih burzi, potaknut pukim
špekuliranjem velikih igrača, tu dakle ne igra. U samo godinu dana
dizel je poskupio oko 27 posto. Hrvatska ne samo da nema najniže cijene
derivata nego je skuplja od većine usporedivih zemalja, među kojima
opet većina nema nikakvih vlastitih izvora nafte. Trenutačno, eurosuper
95 jeftiniji je u Sloveniji, BiH, Bugarskoj, Češkoj, Estoniji, Grčkoj,
Irskoj, Letoniji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Švicarskoj, Španjolskoj...
Teret poskupljenja plaćaju isključivo građani, dok država naprotiv na
tim poskupljenjima zarađuje. Poznato je, naime, da se porez na dodanu
vrijednost ne naplaćuje na proizvodnu cijenu derivata, nego na cijenu
uvećanu za naknade i trošarine. Pritisak na kućne budžete i opću
inflaciju mogao bi se smanjiti tako da se promijeni osnovica za naplatu
PDV-a ili tako da se smanje trošarine. Uz rastuće cijene nafte, država
ni u tom slučaju ne bi gubila, ali bi na tim poskupljenjima nešto manje
zarađivala nego dosad.
Ako Vlada još dugo s tim bude oklijevala, imat će ono što je Primorac
imao s đacima i studentima, ali je to brzo riješio, te ono što
ministrica Dropulić ima s azbestom, a što još nije riješeno. Skandal i
nezadovoljstvo javnosti.
BEZ KRINKE
'Azbest' na pumpama
