Čitava plejada slavnih, izvrsnih i velikih glazbenika prošla je kroz Knežev dvor tijekom prošlih dvanaest Rachlinovih dubrovačkih festivala. Ipak, pored svih živih legendi i opravdano razvikanih imena, ja ću kao simbol onog najizvrsnijeg i najplemenitijeg što je u Dubrovniku prizivao i sazivao Julian Rachlin pamtiti Radeka Baboráka, za mene glavnog junaka posljednjeg ovogodišnjeg koncerta.
Ako vam predodžbe o Česima počivaju na vojaku Švejku i dragim likovima iz Menzelovih filmova, onda biste za Baboráka na prvi pogled rekli da je baš tipičan Čeh. Ako ste k tomu ikada čuli fantazmagorične odjeke čeških limenih kapela u simfonijama Gustava Mahlera, onda će vam Baborák, dok puše u svoj rog, izgledati baš kao netko tko je upravo stigao s neke svadbe ili sprovoda gdje je s ostalim trubama raspirivao ciku ili plač. Ukratko, Radek Baborák izgleda kao čovjek s kojim mora da je jako lijepo i veselo otići na pivo. On nema ništa od one poze Berlinskih filharmoničara koji svojim držanjem ipak radije ostavljaju dojam doktora prava nego veselih muzikanata. A Baborák je upravo to: rasni muzikant koji je punih deset godina bio i prvi rog Berlinske filharmonije.
Najbolji kad ne svira
Češki me je glazbenik osvojio lakoćom s kojom i najteži tonovi prolijeću kroz njegov rog, taj zavinuti i zaguljeni instrument čiji svirači inače najviše strepe od pogrešnih nota koje paraju uši čak i slušatelja bez imalo sluha. Baborák takvog straha nema jer on je majstor tehnički suvereniji možda čak i od Radovana Vlatkovića, za kojeg, inače, ima samo riječi divljenja i poštovanja. Ali, mene je Baborák u Kneževu dvoru još više oduševio onda kad nije svirao.
Treći stavak svog Septeta za klarinet, fagot, rog, violinu, violončelo i kontrabas Beethoven je napisao u formi teme s pet varijacija. Prpošnu melodiju na početku sviraju svi. Onda u prvoj varijaciji ima posla samo za gudače, u drugoj se jave klarinet i fagot koji vode glavnu riječ u trećoj od pet varijacija. A što je za vrijeme te prve tri varijacije radio hornist Baborák? Naslonio se na svoj rog položen u krilo i blaženo se predao slušanju i uživanju u predivnom muziciranju svojih kolega i prijatelja. Sudeći po osmjesima na njegovom licu osobito su ga, sdesna, veselili plemenito brundavi tonovi kontrabasa u rukama Engleza Staceya Wattona, a s lijeva su ga naprosto ushićivali mladi klarinetist Bečke filharmonije Daniel Ottensamer i Bence Bogányi, Mađar iz Finske, prvi fagotist Minhenske filharmonije. Dakako, poglede pune miline Čeh nije uskratio ni samom Rachlinu, rasnom židovskom guslaču iz Litve odmalena nastanjenom u Beču, violistu Lawrenceu Poweru, još jednom pouzdanom Britancu vrhuskog sedmerca, te norveškom violončelistu Torleifu Thedéenu.
Naime, najbolji se muzičari i umjetnici u ovakvim komornim ansamblima, baš kao i u velikim orkestrima, prepoznaju po tomu koliko poznaju, poštuju, slušaju i cijene ostale dionice i koliko im je stalo da svaki glazbenik pored njih bude što bolji i uspješniji u kreiranju zajedničke cjeline u koju svaki od njih unosi svoju virtuoznost. A ta riječ virtuoznost, uvijek treba ponavljati, najprije znači vrlinu.
Uživanje u tuđim manama
Na takvim bi koncertima, kada bi na njih dolazili, štošta korisno i plemenito o sporazumijevanju različitih ljudi s istim ciljem mogli naučiti Radimir Čačić i Tomislav Karamarko.
Zašto baš njih dvojica? Zato što su se baš prošle subote, kada je u Dubrovniku održan ovaj koncert, preko medija i preko čitave Hrvatske dovikivali s nepodnošljivom đon-obraz bahatošću u kojoj je najviše bilo upravo sladostrasnog likovanja nad manama, nedostacima i grijesima onog drugog. Nijedan dirigent ne želi u svom orkestru takve tipove koji će svojom ambicioznošću, usmjerenom protiv drugih dionica, svaki ansambl vrlo brzo rascijepiti na pola i učiniti od njega skup frustriranih i neuspješnih ljudi. U takvom okruženju vrline gube na važnosti, a jedino što ovakve “lidere” ushićuje promašaji su i neuspjesi onog drugog dok orkestar, cjelina, podjednako trpi od obojice. I tako smo svi na gubitku zato što većina političara ne sluša i ne razumije glazbu kakvu svira rog Radeka Baboráka.
