Kada su sve oči nogometnog svijeta uprte isključivo u Brazil, jedan trener drugoligaša u BiH uspio je postati važniji od nacionalne reprezentacije i njihovih zvijezda. Ćiro Blažević izborio se čak i s takve pozicije za medijsku slavu. Neatraktivnu ligu koju su rijetki pratili učinio je svojim dolaskom vrlo važnom. Odjednom su svi u BiH znali da se Sloboda iz Tuzle, koju odnedavno vodi “trener svih trenera”, bori za vrh. Preuzeo ju je kada je imala pet bodova zaostatka. Ovog vikenda uveo je tuzlansku momčad u najviši rang – Premijer ligu BiH. To je izazvalo neviđenu euforiju. Naravno, Tuzla ga slavi. Ćiro je za njih heroj. Za BiH fenomen. Gotovo je nemoguće objasniti kako je on postao tako prihvatljiv svim narodima u ovoj podijeljenoj državi. Osobito on koji je imao imidž Tuđmanova miljenika. U BiH odmah, po automatizmu, zbog toga imate protiv sebe Srbe i Bošnjake. Ali ne ako ste Miroslav Blažević.
Tuđmanovac Ćiro prije šest godina postao je trener reprezentacije BiH. Do tada je bilo teško zamisliti da Hrvat koji dolazi iz RH bude na čelu nacionalnog bh. tima sastavljenog gotovo isključivo od bošnjačkih igrača. Iako je podrijetlom iz Travnika, kaže kako su mu savjetovali da ne ide u “tamni vilajet”. On je u takvom ambijentu stvorio pobjednički mentalitet reprezentaciju koja je zamalo preko snažnog Portugala otišla na Svjetsko prvenstvo. No, postigao je Ćiro i jedan, možda i značajniji rezultat – stvorio je kult reprezentacije. Kao Hrvat postao je omiljen u cijeloj državi. I onima koji nisu ‘'ludi’' za bh. reprezentacijom, a takvih je polovina u ovoj državi. Međutim, on ih je svojim stilom razoružao. Pridobivao. Uvijek je imao neku izjavu ili gestu kojom ih je osvajao. Stjecao je goleme kredite za provokacije koje se samo njemu mogu tolerirati. Na koncu, samo Ćiri mogu Bošnjaci oprostiti što je bio spreman voditi Dodikovu reprezentaciju Republike Srpske. Svakog drugog koji bi takvo što izjavio dočekali bi na nož. Srbi mu, opet, nisu prigovarali što se otvoreno zalagao da Kosovo treba biti primljeno u Fifu i Uefu. Hrvati iz BiH su mu sve tolerirali. “Naš je.” Nisu ga kritizirali čak ni onda kada je umjesto hrvatskim (koji je jedan od tri službena jezika u BiH) počeo govoriti bosanskim jezikom.
Ćiro je od onih koji i iz najgoreg izvlače najbolje, a BiH je danas po mnogočemu lošija od ostalih država. Je li njegova formula lakoće osvajanja i uspjeha u najkompliciranijoj državi svijeta primjenjiva i na druge sfere života? I zašto je on jedan od rijetkih, da ne kažem jedini, koji je prihvatljiv cijeloj BiH? Može li se ‘ćiromanija’ proširiti i na političare, gospodarstvenike, narod...?! Teško!
Njegov uspjeh uvijek je bio više društveni nego sportski. Pobjede reprezentacije BiH, a sada i Slobode, slave se kao svojevrsna detoksikacija društva zatrovanog neimaštinom, beznađem, podjelama i mržnjom. Ćiro ima ono što BiH kronično nedostaje, a to su optimizam, pozitivna energija i otvorenost prema svim opcijama. Nažalost, u BiH tolerantnost često podrazumijeva i mijenjanje mišljenja, dodvoravanje. Ćiri ni to nije bilo teško. Međutim, za stvaranje ambijenta uspješnog društva treba radikalno promijeniti politički ustroj. Ovakav kakav je sada u BiH potiče nepovjerenje, mržnju i strah. Sustav je uspostavljen tako da je uspjeh tvoga susjeda zapravo neuspjeh.
Tek rijetki pojedinci uspiju se izdignuti iznad sveprisutne mržnje. Jedan od njih je Miroslav Blažević. On je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo. U takvom ambijentu uspio je samo zato što je rezultate jednih drugima prodavao svojim šarmom i kao njihove. Biti neozbiljan i uspješan zapravo je jedina kombinacija prihvatljiva za sve u BiH. Ćiro je pronašao tu idealnu formulu koja je za većinu komplicirana i neprimjenjiva. Najviše to govori o državi koja stimulira destrukciju, prosječnost i siromaštvo. I u kojoj će još dugo umjesto brzih vlakova Ćiro voziti uskotračnom prugom. Bez mogućnosti priključka za sve udaljeniji peron u Bruxellesu.
>> Ćiro postao heroj Tuzle! Sloboda izborila povratak u prvu ligu
Ćiro je Ćiro i uvjek će to ostati. Bravo Ćiro Legendo.