Naš je bivši premijer na neplaniranu zimovanju u Austriji. Crnogorski se premijer sprema na zimovanje. Kosovskoga im kolegu odmor vjerojatno tek čeka. Ivo Sanader s vlasti je otišao. Milo Đukanović također, a Hashim Thaçi vjerojatno će ih slijediti. Na prostoru se nekadašnje Jugoslavije očito odigrava neka nova politička slagalica, igra nova kadrovska slagalica. Neki su igrači očito svoju igru odigrali. Sada im se traže zamjene, odnosno – u igri su već novi igrači. Kao da se slaže novi liderski puzzle tzv. zapadnoga Balkana. Možda za duže. Možda za kraće. No najvjerojatnije će im trajnost ovisiti o tome kako budu igrali.
Ivo Sanader bio je mali nepoznati igrač dok nije prepoznat kao „dobar materijal“, dok ga neka „nevidljiva ruka“ nije dovela pod medijske reflektore te ga se potom sustavno produciralo, dok se mase nije uvjerilo da je upravo on taj kojeg se čeka. Njegov je izbor bio masovno uvjerenje da je baš on „pravi čovjek“. Mnogima je „prodan” kao veliki Hrvat, katolik, naočiti i obrazovani, „drukčiji hadezeovac“. Tzv. desnima godilo je što se ustobočio na napučenoj splitskoj Rivi i prkosno se derao: „Ne damo naše generale!“ Kada je (i) na tome odjeku HDZ dobio izbore – sve ih je pokorno predao u Haag. Odustao je i od obećanoga proglašenja ZERP-a, a narod sve „progutao“ kao neizbježnost, kao nešto što se nije moglo drukčije. I tzv. lijevi „popušili“ su Sanadera. U njemu su vidjeli ne samo „drukčijeg hadezeovca“, onoga tko će „dovršiti detuđmanizaciju“, nego i društvenoga reformatora, nekoga tko će uvesti nove političko-kulturno-psihološke standarde. Takve su hilijastičke ludorije posebno širili neki novinari iz toga kruga.
Nekoć je bilo jednostavno degutantno kako se Sanaderu dodvoravaju ne samo novinarska „lijeva smetala“ nego i samozvani opinion makeri, sretni da s njime mogu napraviti intervju, ili mu prisno tepati – „dragi Ivo“. Kada je „dragi Ivo“ odigrao zašto je svojedobno izabran, kada su mu moćni mentori naredili da se pokupi i ode, prvi su na nj bacili kamen upravo njegovi bivši obožavatelji. Sanader je možda najzornijim primjerom kako se u nas (ali ne samo kod nas nego i drugdje; posebno na „brdovitom Balkanu“) stvaraju političke elite.
Ne samo kako se stvaraju nego i kako se ruše. Tako će vjerojatno biti sve dok nam je politika ovisnička, a demokracija tek ritual sveden samo na izbore. U toj ritualnoj demokraciji mnogo je toga privid, pa i uvjerenje da sami biramo. Ako sami biramo, zašto sami i ne smjenjujemo? Još je davno, dok nije bilo ni masovnih medija i ovakve moći manipulacije, F. M. Dostojevski, u Zlim dusima, napisao. „Danas nitko nema vlastite pameti. Danas je vrlo malo vlastite pameti.“ Kada se pojavila moć medija, J. P. Sartre i H. Marcuse složili su se da je ono što obično zovemo slobodni izbor već netko umjesto nas pripremio.
Kao što zapravo ne znamo zašto je otišao naš premijer Sanader, ne znamo ni zašto sada odlazi i crnogorski premijer Đukanović, niti ćemo znati zbog čega će vjerojatno morati otići i kosovski premijer, Thaçi. Tvrdi se da je Sanader morao otići „zbog korupcije“, Đukanović „zbog povezanosti s duhanskom mafijom“, a da bi se Thaçi mogao povući jer je „predvodio šverc drogom i prodaju ljudskih organa“. Ako je i samo nešto od toga istinito, onda je njihovo političko (samo)ubojstvo logično. No da je demokracija u njihovim državama samosvojnija, bio bi to „prirodni proces“.
Ovako je to samo još jedan pokazatelj da je u državama na prostoru bivše Jugoslavije instalirana obnovljena varijanta nekadašnje „politike ograničenoga suvereniteta“. Samo što ju je nekada diktirao jedan, a danas drugi blok! Na Balkanu je posrijedi micanje politički amortiziranih i traženje novih lidera. Oni bi, valjda, uz dvojicu već pronađenih i neupitnih: Ivu Josipovića i Borisa Tadića, trebali na tzv. zapadnom Balkanu uspostaviti „dugo toplo ljeto“.
Bravo,tako je.