Nakon što su ubili Ivu Pukanića, medijski je prostor zagušen terminima
poput „balkanska mafija“, „regionalni problem“, „regionalna sigurnost“,
a odnedavno se spominje i „Balkan-expres“. Pukanićeva je smrt na nov
način, ali ne tek slučajno, medijski reintegrirala nekadašnji
jugoslavenski prostor. Čak i više – južnoslavenski. Jer je u sve
vjerojatno uključena i „bugarska podružnica“.
Osim te medijske reintegracije, kao da se dogodila i mentalna. Kao da
se jedva dočekalo da se upozori na „dijalektičku povezanost“ balkanskog
prostora, odnosno prostora bivše države. Nakon što se raspao SKJ, Udba,
JNA, Savezna skupština, a na koncu i država, stalno se ponavljalo da je
od bivše države „jedino ostala povezana mafija“. Kada se zagrebačko
ubojstvo dogodilo, i pokazalo se da ta povezanost doista postoji, kao
da se jedva dočekalo govoriti i o nekom višem i sudbonosnijem obliku
povezanosti nekadašnjeg jugoslavenskog prostora od veza njegovih
dilingera.
Kako kod nas baš i nije omiljeno spominjanje nekih od oblika pridjeva
jugoslavenski, a da bi se označilo i obuhvatilo fenomen koji se
nedvojbeno poklapa i s područjem nekadašnje Jugoslavije, sve što bi se
moglo podvesti pod „jugoslavenko“ zamijenjeno je „regionalnim“ i
„balkanskim“. Ali izgleda da i dalje u podsvijesti znači samo
„jugoslavenski“. U mnogim govorima i prilozima o zagrebačkom ubojstvu i
mafijaškim vezama govorilo se i govori se kako smo „upućeni jedni na
druge“.
A zapravo iz podvijesti izbija nešto drugo, neka čudna potreba da se
opet o državama bivše YU govori „u đuture“. Pa makar i preko „balkanske
mafije“! Kao da se neki novi ex-jugoslavenski „kulturni prostor“ želi
afirmirati budalaštinama o nekom „Balkan-expresu“, koji valjda vozi
nekom nikad voženom rutom. Da bi se uputilo na tu neku „međusobnu
upućenost“ skraćene Jugoslavije, hrvatskoj je mentalnoj ovisnosti dobra
čak i „balkanska mafija“! Kao da postoji neko posebno zadovoljstvo
razglabanja o „balkanskoj povezanosti“ i o „regionalnoj međuovisnosti“.
Nešto slično kao što se nekoć rabila odrednica „jugoslavenski“, kao da
se jedva dočekalo govoriti o „balkanskkom“ i o „regionalnom“. Nije
riječ samo o nastojanju da se rasvijetli krim-milje nego izgleda i o
nekoj nikada do kraja osvijetljenoj i osviještenoj hrvatskoj ovisničkoj
potrebi. Dezintegracija je Jugoslavije bila administrativna, politička
i zemljopisna, ali izgleda nikada do kraja i mentalna. Uvijek je i
iznova začuđujuća ovdašnja ovisnost i navezanost nekih na „bliski
istok“, odnosno modernije, na „regiju“.
Nešto slične ovisnosti postoji i u “cijeloj regiji“. No, hrvatska je
posebna. Nju potiče čak i nacionalna televizija. Ako je obavještavanje
što u Beogradu misle i čine glede Pukanićeva ubojstva i imalo svojih
razloga, što pak reći za potrebu HRT-ovih urednika da nas izvijeste što
se u Beogradu događa i mimo toga? U HRT-ovoj inačici Red carpeta,
inventivna imena Rizi-bizi, barem polovicu emisije nas se „šopalo“ onim
što se događa u Beogradu. Kao da je još Jugoslavija, a HRT, JRT. Te
neka glamurozna modna revija, te beogradski koncert grupe Queen, te
oduševljenje Novim fosilima, te najava beogradskog gostovanja Hladnog
piva... Kao da se nekadašnji „jedinstveni medijski prostor“ nije niti
raspao.
Novoj TV nije se niti čuditi, ni njezinu sudioništvu u Operaciji
trijumf, u natpjevavanju koje je okupilo mladiće i djevojke iz
„skraćene Jugoslavije“. Bez Slovenaca i Kosovara, prava jugo-idila. Ne
znaš jesi li u Zagrebu, Sarajevu ili u Beogradu, ali znaš da si na
Balkanu. Od toga se može zazirati. Ali ima i onih koji to vole, kojima
je to drago, kojima je omiljena balkanska kuhinja, no i rizi-bizi.
BIJEDA POLITIKE
