Kad se sjetim skladišta nakladničke kuće u kojoj radim,
prisjednu mi sva mudrovanja o tome kako nema nekorisnih knjiga. Ima ih,
brate, kako nema, eno ih, leže na paletama, skupljaju
prašinu i čekaju nešto što nikad neće
dočekati, da nekome budu od koristi. Ali, opet, nikad mi se
još nije dogodilo da bih neku knjigu vratio na policu,
odbacio na hrpu novina ili darovao udruzi uzgajivača patuljaste peradi
iz Cjeplaka nedaleko od Bjelovara, a da nisam zaključio da je
baš dobro što sam zavirio u dotičnu knjigu, jer
da nisam, ne bih znao i doživio...
Ono što sam, primjerice, doznao ovih dana, kad sam se
slučajno domogao knjige Kako sam vodio medijski rat (Beograd, 1998.) M.
Milutinovića, umirovljenog pukovnika Vojske Republike Srpske iz BiH.
Dakle, ipak, sve knjige mogu biti korisne, osim
“betona” iz mojih skladišta!
Taj Milutinović iz Banjaluke nije radio ništa što
prije njega nisu činili mnogi: izmišljao je ili iskrivljavao
događaje i onda o njima obavještavao javnost. Dakako, s
namjerom da svojoj ratnoj strani pomogne, a onoj protiv koje je ratovao
odmogne. Nije baš uspijevao ni u jednome ni u drugome, ali
se svojski trudio. Izmišljao je logore za silovanje
Srpkinja, odsječene glave srpskih boraca, zauzimanja i oslobađanja
gradova, lansirao muslimanske i hrvatske radijske postaje, aranžirao
“dokaze” da su Bošnjaci masakrirali
Bošnjake ili pak da Hrvati rade protiv Bošnjaka,
a Bošnjaci protiv Hrvata (i onda kad nisu to radili!)...
Kažem, s traljavim rezultatima, osim u jednom slučaju, a to je slučaj
“Banjalučke bebe”.
Kad su u proljeće '92. bošnjačke i hrvatske snage
zapriječile komunikacije s Beogradom, tj. prekinule posavski koridor,
pukovnik M. M. izmislio je da u banjalučkoj bolnici, zbog toga
što im se iz Matice ne mogu dopremiti boce s kisikom,
masovno umire dojenčad. Izmišljotina je bila adresirana na
sve strane, ali ponajprije na srpske borce, kojima je imala
“podići moral” i motivirati ih da probiju koridor.
I koridor je probijen. Da bi se spasile (izmišljne)
“banjalučke bebe”.
Rat je odavno završen, od propagandnih operacija pukovnika
Milutinovića ostala je samohvala (i “Banjalučke
bebe”), a pukovnikov ratni zapovjednik viri iz neke
mišje rupe. Ali, samo na prvi pogled, jer kad se malo
pomnije osmotri naš društveni krajolik lj. g.
2008., vidi se da pukovnikovi kolege, prema kojima je on bio prava
“banjalučka beba”, operiraju na sve strane (a i
zapovjednici su im odavno izašli iz mišjih rupa!).
Zbilja? Istina? Postoji li još što takvo?
Prije 30 godina, pišući o javnom prostoru
zag(l)ušenom obesmišljenim riječima i nepouzdanim
vijestima (tada nisam mogao reći: lažima), predložio sam utopističko
rješenje: da svi na neko vrijeme zašutimo! I tako
olakšamo i zbilji i istini i sebi.
GOST SURADNIK
