Slavek i Slavica, bračni par Jandrečić, iz svog Pavučnjaka mogu kamo god im srce zaželi. Jer, njihov ratni oldtimer Willys MB vozi bez problema i ispod repa na Jelačić-placu, ali i na vrh Velebita. Američkom ratnom kamionu, koji je sudjelovao u savezničkim borbama od 1942. do 1945. godine, put ne treba.
– Ma put si napravi sam – smiju se Jandrečići. U sedmom su desetljeću života, a gotovo svaki vikend njih dvoje umirovljenika sjedaju u vojni džip i – gas.
– U Drugom svjetskom ratu Willys se koristio za prijevoz pješadije, imao je i mitraljez ispred suvozača, čak i protuzračne topnice, vukao je po terenu i prikolicu, a evo naš ima i originalni nosač za pušku – kaže Slavko Jandrečić.
Pušku na autu nemate?
– Ne! Ni pušku ni mitraljez, nismo mi od oružja – smije se Slavica, a suprug dodaje:
– Nama je vino u frižideru kad idemo na put. To nam treba!
Smiju se, veseli su, desetljećima se oni voze u ovom ratnom oldtimeru.
– Prvi oldtimer nabavio sam još 1965., kao 15–godišnjak! Otac Vinko kupio mi je crni BMW 250 iz 1950. godine kako bih se, kao učenik automehaničarske škole u Selskoj ulici, imao na čemu učiti. I tada, budući da živimo ovdje u Pavučnjaku, pokraj Klinča Sela, gdje je i tada bio nevjerojatno velik promet, nisam bez vozačke smio na cestu, već sam se vozio po okolnim livadama, što susjede tada nije veselilo, bunili su se da sam im svu travu pogazio – sjeća se mladosti Slavek.
Pokazuje na Willysa te objašnjava:
– Tko ima tek malo veći trbuh, taj neće moći ni sjesti za volan, jer rađen je za američke vojnike, dečke u formi, u punoj ratnoj spremi, mršavce. Usto, štos je da je on na ratišta u to doba stizao – padobranima. Recimo, za borbe u pustinji, spustio bi ga transportni zrakoplov padobranom u kutiji, a vojnici bi ga brzo pošarafili i za desetak minuta mogao se već voziti. Ključa nema, jer je morao uvijek biti spreman za pokret. Što da neki vojnik izgubi ključ? Pa ga mi ovih dana, kad ga negdje ostavimo, moramo držati na oku, da netko ne bi dao gas...
Willysi MB su se, osim u Drugom svjetskom ratu, koristili u Korejskom ratu. Bili su namijenjeni za razne zadatke, pa i kao ambulantna vozila, u kojima se moglo prevesti s prve linije dvoje ranjenika. Nije mogao biti teži od 1060 kg, da bi mogao na zemlju iz vojnih transportera stići padobranom. Vozilo je moralo biti spremno i na – skokove. Pogotovo kad se ratovalo u pustinjama. Vozio je i prikolicu, a mogao je vući i protutenkovske topove. Čak je i britanski kralj George VI., djed aktualnog kralja Charlesa III. i otac donedavne kraljice Elizabete II. s vojnicima 1942. godine proučavao Willyse koji su išli na ratište. Ukupno je modela Willys MB proizvedeno 359.489, a kasnije se priključio i Ford, čiji se sličan model zvao Ford GPW.
– Kada su ga konstruirali, morao je imati 60 KS, te benzinski motor od 22.000 kubika. Američka vojska objavila je natječaj 1939. godine, pa su ga do 1942. usavršavali – kaže Jandrečić. U osnovnoj opremi su i – sjekira i – lopata.
Gdje ste sve putovali?
– Idemo mi na more svake godine u njemu, napravimo barem 5000 kilometara godišnje. To je, otprilike 400 kilometara mjesečno, vozimo se i do dućana, ali smo bili i u Subotici, Tomislavgradu, na vrhu Dinare, na Žirju, dva puta na Visu, u Zadru... Znali smo i spavati u šatorima na Tulovim gredama, pa bismo se po noći šalili hoće li nam kakav medo grebnuti po ulazu šatora.
Kako je voziti se u tom automobilu, prozora, osim prednjeg stakla nema?
– Samo vam trebaju sunčane naočale i ništa više! Pa i ako kiša pada, nije problem, jer ništa ne može promočiti. Sjedala su od cerade, može se prati bez problema. Elektronike nikakve nema, samo ga treba napuniti i sve je spremno. Troši otprilike 12 do 13 litara po cesti, a preko 15 na terenu.
Do kuda može doći Willys? Ima li koji teren da mu je prepreka?
– Praktički nema puta koji on ne može proći. Pustinja, šuma, blato, cesta, gdje god je vojska prolazila... No, treba biti oprezan, jer malo je to vozilo, može se lako prevrnuti, čak se pričalo kako je više vojnika poginulo u tom automobilu u Drugom svjetskom ratu nego od metka. Nema nikakve zaštite, a tko se krene verati po kamenju, planinama i teškom pristupačnom terenu, i pješice je u opasnosti, zar ne?
Tko sve vozi automobil u obitelji?
– Unuka Sara nedavno je položila vozački, i ona ga mjerka, sviđa joj se u kakvom oldtimeru baka i djed guštaju. Kad smo na putu, izbjegavamo dakako autocestu, njemu je najbolja brzina 40 milja, odnosno nešto više od 60 km/h. Može Willys povući i stotku, ali tada se muči, to mu je već nestabilno.
Koliko ih ima u zemlji?
– Pedesetak! Samo ih je kod nas nekoliko komada, jer kad vam nedostaju dijelovi, onda kupite još jedan, pa još jedan, pa to tako krene. Kupovali smo ih u dijelovima i u Kutini, Gradiški, Garešnici. Niti jedan nije došao na naše dvorište u voznom stanju. Ali, dali smo si truda i uredili ih pa izgledaju kao u vrijeme kada su izlazili iz tvornica u Ohiju. Često nas zovu filmaši, pa ga posude za snimanje filmova, već je u nekoliko bio. I to većinom stranci.
Što mu je najveća prednost?
– Osim što podnosi jako dobro baš sve terene, vrlo rijetko se kvari. A ako se što i pokvari, to se riješi za čas. Pogotovo je to meni lako, koji sam cijeli život, više od pola stoljeća, popravljao sva moguća vozila.
Kamo Willys ide sljedeće?
– Na Dinaru! Već za vikend.
