Pali iz prve! NASH Standard Six iz 1928. godine tu u Maksimirskoj ulici spreman je za vožnju tog trena kada mu vlasnik, 50-godišnji Dalibor Lebarović, okrene ključ i povuče čok. A gotovo je stogodišnjak, za koju godinu prijeći će stoljeće od proizvodnje.
– Spremamo mu tortu za stoti rođendan – govori Lebarović dok mota volan. Nije lako, kotači su teški barem 30 kilograma svaki, a servo-volana nema. Nasha treba znati upaliti, ima čok. Nema sinkroniziranu getribu, treba šaltati s međugasom. Prema gore treba dva puta stisnuti kuplung, a kad se mijenja u nižu, između dva stiskanja kuplunga još se mora dodavati gas. Navikneš se brzo, kaže Lebarović.
- I mijenjanje brzina posebna je priča. Prva brzina je na mjestu gdje je druga, a druga je tamo gdje je treća. Rikverc je u prvoj. To je sportska getriba, kakve je radio i Ferrari. I šalta se lijevom rukom, jer volan je desno – govori poznati zagrebački urar dok se vozimo po kvartu. Satovi urara Lebarovića su na Jelačić-placu, na Črnomercu, ali i u Ludbregu, Marčani, na dubrovačkim Pilama, Cresu, pa čak i na Lastovu.
– Kad vozim zbog posla satove i dijelove, vozim žuti Renault Kangoo. Dostavni. I tako po cijeloj Hrvatskoj. Život se sveo na vožnju dostavnim vozilima, stalno nešto treba nekamo odvesti. A za gušt po Zagrebu vozim – NASH!
Dokle može potegnuti NASH?
– Bio je on na susretima oldtimera u Novoj Gradiški, jurio je 80 kilometara na sat po autocesti, a to je 300 kilometara u jednom danu. Inače se vozikamo kad god stignemo. Odemo iz Maksimira do Vrapča, pa se dignemo gore do Trdice, a zatim preko Mikulića, Svetog Duga, Šestina i Mihaljevca na Markuševec i Čučerje. Poslije završimo u Vugrovcu, a zatim na sladoled u Staru Vlašku. Najviše gušta kći Ema, ona je praktički u njemu odrasla.
O automobilima Lebarovića pisao je i – Zvonimir Milčec. Kako to?
– To je bio štos, jer su tata Zlatko i on skupa bili u vojsci. Tata je vozio žuti stojadin, pa ga je pitao zašto nikad njih ne spomene u knjigama. I Milčec, susjed tu s Bukovca, jednom je ubacio. Pa donio ocu i rekao: '"Evo, vidiš da sam te spomenuo. I tebe i žuti stojadin!" Da je znao da ćemo ubrzo kupiti ovaj oldtimer, bolje bi se uklopio od novog stojadina iz tog doba. I ja sam kao klinac vozio zelenu peglicu, poljski Fiat 126P, a imao sam u to doba i Lanciu Deltu HF 4WD, ali mi ju je bilo žao voziti. Da mi je netko ne ogrebe u gradu. Djed Simeon, koji je 1947. godine otvorio urarsku radionicu Lebarović, vozio je Ford Y, taj su model zvali "baby". A meni nikad nije bilo jasno kako je on mogao, u doba prije Drugog svjetskog rata, imati – službeni automobil? Tada je rijetko tko imao auto, a kamoli službeni auto. Mi smo generacijama na četiri kotača – govori Dalibor.
NASH u kojem se vozimo, s motorom od 3000 kubika, proizveden je u tvornici u gradu Kenosha, u američkoj državi Wisconsin. A prvi vlasnik bio je...
– ...iz Tasmanije! Tamo je auto otišao prvo iz SAD–a, pa poslije završio u Münchenu, pa u Karlovcu i eto sada je već skoro dva desetljeća u Maksimirskoj. To su bili automobili srednje klase, ali ipak sa šest cilindara. Nešto bolji u to doba od razvikanog Forda. Oni su imali četiri cilindra, naš NASH šest. I radio se po cijelom svijetu, no ovakvih je napravljeno tek 1700 komada. I rijetki su danas da su u voznom stanju.
Koliko ste najbrže vozili?
– Stotku! Probali smo gas do daske, možda bi išao i više, ali nije on za velike brzine. Teško je i upravljati pri tim brzinama. Ali je udoban. Sjedala su crna kožna s oprugama, jer nema amortizere, pa su ona morala biti mekana. Udobnije je sjediti u autu nego doma na kauču u dnevnoj sobi! Veći je gušt u njemu nego doma!
Tko se brine o popravcima?
– A mi, urari! Tata Zlatko, stric Marjan i ja. Sve što treba radimo sami. Motor, getriba, prednji ovjes, kompletna struja, auspuh, crijeva od benzina. To je nama gušt! Nismo ga kupovali da bi drugi gledali što mi vozimo, nego da mi uživamo. Napravili smo u njemu nekih deset tisuća kilometara i što god da se dogodi, mi rješavamo.
Koliko troši?
– Tko će znati, na otvorenoj cesti sedam, a u gradu i do 15 litara ako je gužva na Zelenom valu.
Ide li po kiši?
– Bez problema, jedino još na snijegu nismo probali. Gume su dijagonalne, male su ripne, nije za snijeg. Teško ih je i nabaviti. No, sigurno nas neće ostaviti na cesti.
Hoćete li ga prodavati?
– Nikad! Bar ja neću. Ostaje u obitelji. Možda će ga prodati unuci, tko zna.
Ljepotan