Vijest, plasirana na uskrsnu nedjelju 1475. godine, šokirala talijanski Trento – nestao je, kaže priča, dvogodišnji dječak Simonino. Franjevac Bernandino da Feltre u propovijedima je tvrdio da su dječaka oteli i ubili Židovi, a krv iskoristili kako bi proslavili Pashu. Glasine su se brzo širile, a rezultat je bio stravičan: 15 Židova proglašeno je krivima i spaljeno na lomači, a onda se doznalo da ta priča – nije istinita. Bila je to, prema nekim izvorima, prva lažna vijest. No korijeni takve pojave sežu daleko dublje.
Izvori koje nitko ne kontrolira
– Lažne vijesti, ili “fake news”, nikako nisu novina, no u posljednje dvije godine postalo je iznimno moderno govoriti o njima. Faktički su trend u javnosti, osobito kada su posrijedi mediji. I sama je složenica “fake news” medijski konstrukt, a bila je to, zanimljivo je, riječ godine u 2017., po Collins Dictionaryju. Ona je usko vezana uz izraz “post-truth”, posliječinjeničan, što je, opet, bila međunarodna riječ 2016., po Oxfordskom rječniku. A “posliječinjeničan” označava okolnosti u kojima objektivne činjenice manje utječu na oblikovanje javnog mnijenja od apeliranja na emocije i osobna uvjerenja.
– Produkcija lažnih vijesti kao namjerno plasiranih i provjerljivo netočnih informacija, najčešće radi propagande ili manipulacije, postoji i širi se još od antičkoga doba u usmenom obliku. U pisanom obliku lažne vijesti kontinuirano se šire od 15. stoljeća i izuma tiskarskog stroja – kaže mag. cult. Tomislav Levak, asistent na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Iza Levaka su i gotovo dva desetljeća rada u novinarstvu, kako u regionalnim tako i u uglednim nacionalnim medijskim kućama, a u svojem znanstvenom radu želi se specijalizirati u području novih medija. To ga je ponukalo, kaže, da se lažnim vijestima, koje sve više predstavljaju čak i sigurnosnu prijetnju, pozabavi u svojoj doktorskoj disertaciji na poslijediplomskom studiju komunikologije na Doktorskoj školi Sveučilišta u Osijeku. Tom se temom bavi već gotovo godinu dana, nedavno ju je uspješno obranio, a do jeseni planira provesti i sveobuhvatno nacionalno istraživanje. O širenju lažnih vijesti putem društvenih mreža i komunikacijskih platformi, kao i opasnostima, posljedicama, ali i o tome kako se protiv njih boriti, Levak je govorio nedavno i na javnom, posjećenom i izvrsno ocijenjenom predavanju u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku.
– Cilj mi je provjeriti kakva je situacija u Hrvatskoj. Prve informacije kazuju da stanje nije tako loše kao u Srbiji i BiH, gdje su se, posebice u Srbiji, uvelike pojavile ruske internetske stranice i Facebook stranice s lažnim informacijama. To ne znači da ne postoje i kod nas ili da se neće sutra pojaviti. Plašim se da će “fake news” biti sve prisutniji i u Hrvatskoj – kaže on.
Ekspanzija je lažnih vijesti u dobu snažnog razvoja novomedijskih platformi, ističe naš sugovornik, logična jer je došlo do promjene komunikacijske paradigme. Iz jednosmjerne komunikacije od medija prema publici, gdje je izvor u pravilu kontrolabilan i provjerljiv (npr. novinar je u pravilu istaknut imenom i prezimenom, a urednici nadziru što se pušta u javnost), u dvosmjernu komunikaciju, gdje izvor često nije ni kontrolabilan ni provjerljiv. Riječ je, dakle, o “komunikaciji na sve strane”, u kojoj se nerijetko vijesti šire bez provjere.
– Evo nekoliko primjera: koliko su puta novinari iskoristili izjave, primjerice, Tomislava Karamarka ili Marijane Petir koje su stavili na svoje privatne Facebook profile, a tko sa sigurnošću jamči da su to njihovi profili ili da su baš oni napisali te izjave? Tko jamči da je Todorićev blog napisao upravo Ivica Todorić? Pri tome naglašavam kako je potencijalnih lažnih ili netočnih informacija, nažalost, mnogo, ali ne može i ne smije ih se sve svrstavati pod sintagmu “fake news” – navodi.
Pod lažnim vijestima, koje su još uvijek velika siva zona, objašnjava, pogrešno se svrstavaju i novinarske pogreške i brzopletosti, satira ili nenamjerno iznesene netočne informacije.
– Recimo, tragična informacija da je legendarni pjevač Oliver Dragojević umro proglašena je lažnom vijesti, no to nije tipična lažna vijest. Pjevač je teško bolestan, prognoziralo mu se najgore i jedan je slabo poznati portal iznimno neodgovorno i neutemeljeno “izletio”. Lažna vijest nije ni kada novinar “sjedi na ušima” pa krivo zabilježi i prenese nečije riječi. Usto, događa se i da, primjerice, političar slaže novinaru i kaže kako će dati ostavku na mjesto gradonačelnika ili župana, a sutradan to ipak ne učini. Razlika je, dakle, između namjere i slučaja, a ako se na lažne vijesti gleda kao na nešto što nije samo senzacionalizam, onda one imaju opasne posljedice – kaže Levak.
Zabilježeno je već mnogo zanimljivih, čak i bizarnih slučajeva. Dok se Donald Trump u kampanji borio da zasjedne na čelo SAD-a, u makedonskom gradiću Velesu, podsjeća Levak, otvoreno je više od 140 internetskih stranica koje su agitirale za Trumpa i širile lažne vijesti.
– U naš javni diskurs ta je pojava praktički ušla u proljeće 2016., zajedno s Brexitom. Zagovornici Brexita, između ostaloga, širili su strah i dezinformacije da će EU ukinuti neovisnost Velike Britanije, a njihovi će proizvodi nestati. I njihove dezinformacije sigurno su bile razlogom uspjeha Brexita. Donald Trump najzaslužniji je pak za popularizaciju ovoga pojma i pojave. Sam je priznao da se koristio širenjem lažnih vijesti preko društvenih mreža. Govorio je kako su tradicionalni mediji protiv njega i proglašavao ih nepouzdanima, radio je kontrapriču. Najopasniji je pak medijski hibridni rat koji vodi Rusija protiv Europske unije i pojedinih zemalja, posebice Ukrajine, između ostaloga i širenjem lažnih informacija, otvaranjem lažnih Facebook profila i stranica – objašnjava.
Povoljno okruženje za glasine
– Znanstvenik Adam Kucharski još 2016. zaključio je kako se glasine, poput sojeva bolesti, razvijaju i šire u povoljnom okruženju, a mišljenja se, kao i infekcije, prenose društvenim kontaktima. Uspoređuje lažne vijesti, tako, sa zaraznim bolestima, a njihovo širenje naziva se viralnim. Širenje lažnih vijesti usko je, ističu stručnjaci, povezano s padom povjerenja u tradicionalne medije. Ljudi su izbezumljeni u informacijskom kaosu i teško je pratiti što je istina, a što laž.
Neki internetski giganti poput Facebooka i Googlea već su krenuli u borbu protiv lažnih vijesti pokušajem stvaranja algoritama koje će ih prepoznavati, odnosno blokirati, brisati i sprečavati njihovo širenje. Najmanje dvije njemačke sveučilišne ustanove, po mojim saznanjima, u suradnji s državom provode velike programe prepoznavanja elemenata lažnih vijesti kako bi stvorile efikasne računalne algoritme za njihovo detektiranje. Vijeće Europe u rujnu je donijelo dokument nazvan Information Disorder, koji se bavi problemom lažnih vijesti, ali ih ne naziva tako, smatrajući taj izraz previše banalnim. Naziva ih „information disorder“, odnosno informacijski poremećaj – navodi Levak.
Vlada RH u siječnju ove godine, nastavlja, najavila je donošenje posebnoga zakona za sankcioniranje govora mržnje i širenja lažnih vijesti putem internetskih društvenih mreža “jer ta tema ima i sigurnosne implikacije, a najbolji je primjer upravo aktualni medijski hibridni rat informacijama u kojemu je najdalje otišla Rusija”.
Sumnjičavi trebamo postati, zaključuje Levak, čim vidimo da je vijest nevjerojatna, stranica koju čitamo čudno se zove, završava na “co”, nema mnogo pratitelja, izvor teksta nije naveden ili su napisani samo inicijali autora.
U maniri pravih opslužitelja lažnih vijesti, tako i ovaj članak zaključuje da je prva lažna vijest ona vezana uz katoličku crkvu i ubojstvo židova... Naravno, kad već autorica voli pobrajati lažne vijesti, mogla se obrušiti na priču o uskrsnuću Isusa prozivajući to lažnom vijesti... Ali to baš i ne bi polučilo traženi rezultat - ispalo bi kao napad na nečiju vjeru. Ovdje namjerno odabrani i prezentirani primjer kao "prvi primjer lažne vijesti" služi skrivenom cilju - ocrniti i prikazati franjevce te po njima i cijelu RKC kao mrzitelje židova i krvoločne zločince, baš kao što to uvijek i jeste cilj sa lažnim vjestima... Jadno!