SUBOTA 26. 7.
U redu pred
Biškupićem
Sjećate li se književnog diva Gorana Babića koji je u komunizmu
u zagrebačkom listu “Oko” promicao “novi” političko-estetski
mainstream, trend i ukus da bi poslije, sve do danas, četnikovao po
beogradskom i ostalom srpskom tisku? Kako ga se ne biste sjećali kad ga
i sada u Zagrebu slavi fukara kakva je i on, dok Jurica Pavičić, uz
politički svjetonazor i prozivačku strast, baštini i njegovu iluziju da
nekoliko frustriranih ljevičara koji drže da je hrvatsko domoljublje
jedina tamna mrlja na ovom planetu može tvoriti središnji tijek
hrvatske kulture? Aktualna hrvatska književna, filmska, kazališna,
slikarska... proizvodnja nije ništa drugo doli red od nekoliko stotina
“stvaralaca” pred blagajnom ministra Biškupića (koji je svojedobno
financirao i Gorana Babića!) i nekoliko stotina snobova koji
“konzumiraju” njihova djela. Ali, eto, J. Pavičić, koji se također
ubacuje u red pred Biškupićem, danas je i hvalospjev slavnoj Frljićevoj
predstavi na Splitskom ljetu iskoristio da što više u stranu gurne
Aralicu i društvo ne bi li za estetiku njegovih istomišljenika ostalo
što više prostora i novca.
NEDJELJA 27. 7.
To je prava
socijaldemokracija
Ako je u definiciji i programu socijaldemokracije glavna briga i bitka
za interese radništva, Milanovićev SDP je sve bliže tim izvornim
zadaćama. Eto, osudili su način na koji je u Zagrebačkoj zračnoj luci
dočekan Zvonko Bušić, pa su se tajkunima i drugim tlačiteljima
radništva tresle gaće, a oduševljavalo se stotine tisuća nezaposlenih,
stotine tisuća zaposlenih s mizernim plaćama i stotine tisuća
umirovljenika na rubu gladi. Jer, i malom djetetu je poznato da je za
sve nevolje tih milijuna Hrvata kriv Bušić. Također, Zoran je Milanović
danas bio na proslavi 27. srpnja u Srbu, na dan na koji se nekad
obilježavao ustanak u Hrvatskoj. Neki su desni portali napali i tu
proslavu i Milanovića jer, pišu, 27. srpnja 1941. godine u Srbu nije
bio nikakav antifašistički ustanak, nego su učinjena neka četnička
zlodjela u sklopu širih četničkih zvjerstava u Hrvatskoj i BiH. Prvo,
ti desničarski portali smeću s uma da su u Srbiji četnici
rehabilitirani kao antifašisti, i drugo, za prosperitet
socijaldemokracije u Hrvatskoj vrlo je važno nadjačati Sanaderov
“Hristos se rodi!” pa makar to bilo u stilu Draže Mihailovića!
PONEDJELJAK 28. 7.
Hrgović je
Mamićeva žrtva
Novine su i danas pune Mirka Hrgovića, njegovih tolerantnih reakcija na
navijački palež lutke na kojoj je bilo njegovo ime, čak i izjava
braniteljskih udruga. Na simboličan način bit stanja u Dinamu iskazao
je Zdravko Mamić, koji je potkraj proteklog tjedna bio odlučio da se
Dinamova utakmica s Rijekom igra bez publike. Naime, mnogo bi više bila
u pravu publika kad bi učinila obratno – kad bi Mamićevu Dinamu
zabranila igrati na maksimirskom stadionu. Jer, to je gradski stadion,
koji je sagrađen i koji se održava novcem Zagrepčana, a služi gotovo
isključivo za bogaćenje braće Mamić. Svaki euro koji braća Mamić danas
imaju – a imaju ih desetke milijuna – doslovce je ukraden građanima
metropole koji financiraju i stadion i klub što ga je Mamić pretvorio u
privatnu tržnicu gdje je prodajama i kupnjama igrača Dinamovu igru
srozao do nezapamćeno niske razine. Slučaj Hrgović je nevažna
posljedica lupeštva Mamića i “tima” zagrebačkih političkih moćnika koji
su teror svojih partizanskih očeva iz hercegovačkih, imotskih, ličkih i
inih vukojebina prenijeli u Zagreb.
UTORAK 29. 7.
Baš me briga za
turističku sezonu!
Je li ovogodišnja turistička sezona lošija od prošlogodišnje, hoće li
prihod od turizma biti devet ili sedam milijardi eura? To me se baš
nimalo ne tiče! Nju su posvojili ministri Bajs i Šuker i ostali
manipulatori velikim brojevima kao važnim činjenicama za financijsko
stanje države, ali brojevima koje milijuni običnih ljudi ne mogu
osjetiti kao boljitak u svojoj materijalnoj svakidašnjici. Za Hrvatsku
je mnogo važniji dobar urod pšenice i kukuruza, uzgoj stoke mnogo veći
od dosadašnjeg i druge proizvodnje koje bi bile konkurentne barem u
Hrvatskoj i sličnim zemljama. Svako nas ljeto političari, mediji i
turistički djelatnici teroriziraju ispunjenim ili iznevjerenim
očekivanjima od stranih stražnjica koje, istina, na plažama – u što se
ovih dana uz more oko Makarske i uvjeravam – mogu biti jako lijepe i
neprocjenjive vrijednosti, prema kojoj je zanemarivo i Bajsovih osam
milijardi eura.
SRIJEDA 30. 7.
Šeksov užitak u
blizini žrtve
Tko bi to htio nauditi Vladimiru Šeksu koji je u vlasti i Saboru
poslovičan i trajan kao slonovi u zoološkom vrtu te treba biti pod
zaštitom redarstvenika? Čitam danas u jednom listu reportažicu o tome
kako ga zadarska policija čuva dok se odmara u vikendici u Punta Skali.
Premda je u tekstu naglasak na sigurnosti, novinar piše kako u
prostranom dvorištu njegove vikendice “vrtlari zadarske tvrtke Rajski
vrt sade ukrasno bilje i zelenilo”. Rajski vrt zaslužuje čovjek koji je
u domoljubnom zanosu za ratnog heroja Antu Gotovinu složio neponovljivi
buket od četiri ruže: locirati, identificirati, uhititi, transferirati!
Takvom je Šeksu očito neugodno što ga čuvaju, te će reći: “Pobjegnem im
jedino kad plivam”. Kako ne bi bilo neugodno čovjeku nad kojim bdiju
policajci iz Zadra, a iskazao je toliku ljubav za njihova
najomiljelijeg i najpoznatijeg sugrađanina!? Ima li išta prirodnije
nego da se Šeks sa svojom razdraganom obitelji odmara nadomak kuće i
rodbine Ante Gotovine: nije ni prvi ni posljednji od političara (šef mu
je u tome uzor) kod kojih blizina žrtve pojačava užitak u moći.
ČETVRTAK 31. 7.
Tko ne ostane
dijete...
Navikao sam na samoću, ali volim društvo, no ne bilo kakvo,
pogotovo ne ono koje mi nameće neka obveza ili društvena forma. Ovdje
na godišnjem odmoru u zavičaju pohodiše me iznenada protekle večeri
trojica prijatelja iz susjednog sela. Bliski smo po godinama, starimo,
starimo, ali su nam jezici sve mlađi. Dva ugodna sata uz vino, ali uz
još nešto – uz dragocjeni osjećaj da se ne razlikujemo, da nitko u
razgovor ne unosi svoje društvene titule, specijalne statuse, bogatstvo
ili bilo kakvu drugu iznimnost. Prava ljudska druženja i u poodmaklim
godinama ista su kao i druženja u pučkoj, osnovnoj i srednjoj školi ili
u studentskim godinama. Tko ne sačuva “demokratičnost” djetinjstva i
mladosti, postaje umjetan, izvještačen, određen onime što mu je
povećalo važnost, ali uništilo skromnost i poniznost koja nam je u ovim
svetim kućama od vječnoga kamena bila duhovna hrana važna kao kruh i
mlijeko. Tko ne ostane dijete kakvo je bilo u tim kućama, postane
lupež, ubojica ili izdajica!
PETAK 1.8.
Kako što više
nauditi Laptalu
Ne jenjava, dapače, širi se i učvršćuje kao nacionalni pokret –
pravljenje goleme štete Kristi Laptalu. Prvo, posve je nevjerojatno da
je grčki sud na 14 godina zatvora osudio nevina čovjeka. I drugo,
jednako je nevjerojatno da će više sudske instancije u Grčkoj pod
pritiskom iz Hrvatske donijeti odluke za Laptala bitno povoljnije.
Takvim odlukama priznale bi da je sudstvo u Grčkoj nepravedno, da je
Grčka, koja je članica Europske unije i, htjeli mi to ili ne, baš po
svemu važnome respektabilnija od Hrvatske, popustila pred zemljom koju
su njezini vladajući političari učinili kolonijom EU i po kilavom
sudstvu glasovitom u svijetu! Što god “potpora” Laptalu bila veća, što
god mi više psovali Grčku i njezino sudstvo, što god uvjerenje u našu i
Laptalovu nevinost bilo upornije, i što god se više širilo uvjerenje u
grčku krivnju – osuđenom hrvatskom brodskom kapetanu bit će gore i
teže! Ako nemamo dovoljno inteligencije da to shvatimo, onda su nam
sumnjivi i razlozi i argumenti kojima svaki dan mašemo baš kao
zastavama. U pravilu, što se zastavama žešće maše, istina se i pravda
više rastjeruju.
TJEDNA INVENTURA
