Vjernici su mi kritički govorili o propovijedima i o nastupima crkvenih
ljudi u medijima. Uglavnom nam se zamjera nedovoljna uvjerljivost,
neosjetljivost za čovjeka, pa i slatkorječivost i površnost. Katkad nam
je i sam nastup iritantan, od tona do odjeće, od stava i glasa pa do
izbora tema i obrazloženja.
Naravno, teško je ovim napisom, i još k tome općenito, bilo što
suvislije reći o toj problematici, pa radije upućujem na vrijedno
teološko promišljanje o. Frane Prcele u prošlome broju Glasa Koncila.
Spominjući "proganjanje vjernika" predugim propovijedima i
ceremonijama, kao i praznim riječima, taj teolog tvrdi da nije riječ o
tome "kako se mediji u hrvatskoj javnosti odnose prema vjerskim temama,
odnosno instituciji Katoličke crkve, nego kako se Crkva odnosi prema
svojim temama i kako ih predstavlja".
Tvrdi da živimo u "postteološkome vremenu" u kojemu "prenaglašena
zabrinutost crkvene hijerarhije za (ne)vjeru drugih jednako tako je
neprimjerena kao i kabinetsko bavljenje teologijom kao da je sve u
redu". Prije desetak godina bio sam na savjetovanju o problemu
teološkoga i crkvenog govora u Beču. Konstatiran je problem i ponuđena
rješenja. U nas se problem jedva i zamjećuje. Pravimo se "kao da je sve
u redu". A nije.
Večernji brevijar
Beskorisna slatkorječivost
