Jedan od najbizarnijih trenutaka u mojoj 26-godišnjoj novinarskoj karijeri, sve do sinoć, do pred kraj sučeljavanja predsjedničkih kandidata Zorana Milanovića i Dragana Primorca na HTV-u, bio je trenutak kad mi je u Haagu sin Ratka Mladića, na moje pitanje osjeća li njegov netom osuđeni otac kajanje za najgore ratne zločine počinjene na tlu Europe nakon II. svjetskog rata, odgovorio tezom da ja postavljam to pitanje na press konferenciji jer sam “NATO-ova pješadija” i jer moram “opravdati svoje učešće u razbijanju Jugoslavije”. Dobro, možda nije mislio samo na mene, nego na Hrvate, ali gledao me oči dok je lijepio etiketu “NATO-ove pješadije” i ja moram priznati da gluplji pokušaj uvrede na svoj račun nisam čuo. Sve do sinoć.
Do trenutka kad me predsjednik Republike Zoran Milanović u izravnom TV prijenosu nazvao Tomicom (nitko me tako ne zove), pa onda dvorskim književnikom (na web stranici HRT-a u transkriptu sučeljavanja piše da me nazvao dvorskim knjižnikom, što samo potvrđuje životno pravilo da od najluđeg uvijek postoji nešto još luđe), i na kraju korumpiranim tipom. Što je, pak, utuživo, kad potencijalni tuženik ne bi bio predsjednik Republike Zoran Milanović, koji je u mandatu izvrijeđao mnoge druge novinare prije mene. Za utjehu nam ostaje jedino nada da ćemo jednog dana svi moći reći da onaj, koji od državnog poglavara Milanovića nije dobio predsjedničku etiketu (bez lente, bez Danice i bez trunke istine), nije pošteno ni živio.
Jos od izjave sina Ratka Mladica o tome da sam ja “NATO-ova pjesadija”, izrecene na pressici u Haagu ubrzo nakon sto mu je stari osudjen za ratne zlocine, nisam cuo gluplju uvredu na svoj racun od ove sto ju je veceras na HTV-u izrekao predsjednik RH Zoran Milanovic #debata https://t.co/chrXkL7Lpa
— Tomislav Krasnec (@krasnec) January 7, 2025
Jutro nakon predsjedničke debate probudio sam se s osjećajem slučajnog prolaznika koji je noć prije nastradao kad se neka svađa za susjednim stolom u birtiji pretvorila u tučnjavu u kojoj su poletjele šake i čaše. HDZ-ov predsjednički kandidat Dragan Primorac počeo je u jednom trenutku čitati kakve je sve grube riječi znao upotrebljavati njegov protukandidat Zoran Milanović dok je bio premijer, predsjednik ili šef SDP-a.
- Ovo ste Vi, a rekli ste da ste uveli toleranciju: žene su kreštalice, narikače, priležnice. Bivša ministrica, neće mene ta koza pozivati. Novinari su vulgarna piskarala. Vaši novinari HTV-a su Yutel, nepismeni… - počeo je Primorac.
- Za koju novinarku sam rekao da je koza - pitao je Milanović (tu treba primijetiti da nije rečeno da je za neku novinarku rekao da je koza, novinare je Primorac počeo spominjati u sljedećem primjeru, ali u birtijskim svađama to zna tako biti, da se ljudi ne slušaju baš najbolje).
- Ne, ne, ne, to ste pozvali, neće mene ta koza pozivati, to Vam je citat…
- Izmišljate, izmišljate…
- Pa to Vam piše u knjizi od Tomice Krasneca, hoćete da vam donesem - pitao je Primorac.
- A, Tomica Krasnec?! Dvorski književnik. A, da, da, da - odgovorio je Milanović.
- Pa gledajte, sad ste mi uzeli vrijeme - požalio se Primorac.
- Pa evo Vam moje vrijeme, uzmite ga - velikodušan je bio predsjednik Republike.
- Dobro, hvala vam.
- Samo mi nemojte citirati, dakle, korumpirane tipove. Ako tako citirate u svojim znanstvenim radovima, dakle, lažne izvore… Ja taj riječnik u javnom diskursu ne koristim. I to ste izmislili. Ovo su riječi koje sam koristio, dakle, narikače, pa to su osobe koje me podržavaju za predsjednika. Znate koliko morate biti uvjerljivi, sugestivni, ja ću reći i ispravni, da si malo laskam, dakle ipak govoriti prave stvari, da osoba s kojom ste bili u nesporazumu navija za vas. A da Vas prezire - uzvratio je još Milanović.
A lijepo mi je Aleksandar Stanković govorio proljetos, kad je u izdanju Večernjeg lista izašla moja knjiga “Neprijatelji iz čista mira”, paralelna biografija Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Kad me ugostio u svojoj emisiji “Nedjeljom u 2”, i to nedugo nakon što je kao gošću imao Snježanu Banović povodom izlaska njezine knjige “Kronika sretnih trenutaka - odlomci iz ludih osamdesetih”, Stanković se našalio da bi bilo dobro da i moju knjigu i mene na pasja kola izvrijeđa netko od dvojice glavnih likova kao što je Branimir Johnnny Štulić napao i izvrijeđao Snježanu Banović i njezinu knjigu. Kud ćeš bolje reklame za knjigu nego kad ti se javi neki “ludi dijamant” (da citiram Pink Floyd) koji sija i ne staje.
For the record, ovo je početak poglavlja knjige na koje su se predsjednički kandidati očito referirali:
“Jadranka Kosor je, dok je bila premijerka, zapravo bila prva vidljiva žrtva Milanovićevog ponašanja koje zna biti pretjerano grubo, za neke na granici, a za neke i preko granice političkog bullyinga.
- On je nju agresivno prezirao - priznaje jedna osoba koja je tada vrlo blisko uz Milanovića. - Maltretirao je Kosoricu kao vrag grešnu dušu - dodaje.
Milanović je tad za Jadranku Kosor govorio da hoda po svijetu i sramoti Hrvatsku. Ona je pokušavala završiti pristupne pregovore s Europskom unijom, za što su među ostalim bile potrebne i ustavne promjene, a on se nije htio ni pojaviti na sastancima koje je pokušavala organizirati s oporbom. “Neće mene ta koza pozivati”, govorio je stranačkim suradnicima.
Da nije bilo Vesne Pusić, HNS-ove zastupnice koja je bila predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU, pitanje je li bi li itko ikad nagovorio Milanovića da bude kooperativan. I pitanje je bi li Hrvatska do danas uspjela ući u Europsku uniju, jer je prozor za ostvarenje tog postignuća bio otvoren tada i možda nikad više”. Kraj citata poglavlja iz knjige “Neprijatelji iz čista mira”, koja se i dalje prodaje u boljim knjižarama.
Svi koji su pratili znaju da sugovornici u mojoj knjizi govore “off the record”, da su neimenovani, upravo zbog činjenice da im nije lako otkrivati neke detalje o dvojici političara na najvišim pozicijama moći. Ali, kao što sam uvijek komunicirao, svi su “off the record” sugovornici obrađeni po najboljim pravilima novinarske profesije. To što nisu imenovani u knjizi ne znači da su citirane izjave prenesene netočno. Većina razgovora s 50-ak sugovornika iz knjige je uredno snimljena na diktafon i precizno transkribirana. Naravno da postoji i snimka sugovornika koji se sjeća Milanovićeva citata o “kozi”. I naravno da ni nakon izrečene Milanovićeve uvrede nemam namjeru kršiti profesionalna pravila i otkrivati ime sugovornika. Čast je čast, ma koliko to bilo strano onima koji se vode mišlju “vlast je vlast”, pa su za vlast spremni i vrijeđati novinare koji drže do profesije.
U svojoj sam se profesionalnoj karijeri naslušao uvreda i laži na svoj račun, koje ponekad, ako uzmemo u obzir od koga dolaze, mogu biti i pohvale mog rada. Stvari treba gledati pozitivno, kad god je to moguće. Gradonačelnik Milan Bandić svojedobno se izdavaču dnevnih novina za koje sam tada radio, i gdje sam otkrivao Bandićeve prve afere koje su sudski bivale potvrđene, požalio da, citiram, ne može "ništa ni poševiti, a da Krasnec to ne sazna”. Izrekao je to kao molbu da me moj poslodavac skine s praćenja rada gradonačelnika, ali ja sam to, čim sam čuo, shvatio kao pohvalu (a i moj izdavač, kad je čuo kako ja to doživljavam). Naravno da je to bilo pretjerivanje. Nisam uopće znao s kime Bandić spava. To je više nekako element koji se pojavljuje u aktualnim pričama (vidjeti knjigu, poglavlje “Cherchez la femme”). Ali pretjerivanje je sastavni dio takvih laži, odnosno komplimenata.
U nekom drugom trenutku karijere Mira Marković, udovica Slobodana Miloševića, za stolom jednog restorana u Moskvi rekla mi je da sam najbezobrazniji novinar s kojim je ikad imala prilike razgovarati, ali ja je razumijem jer to je bio intervju u kojem se našla najbliže neugodnom ispitivanju od kakvog je i pobjegla iz Beograda u azil u Moskvu, tako da sam i te njezine riječi upamtio kao zapravo kompliment.
Jednog ljeta u Bruxellesu premijer Andrej Plenković u jednom društvu, u kojem je bilo još par novinara, rekao mi je da ništa ne razumijem i pričam gluposti kad kažem da će se uspješna bilanca prvih 10 godina članstva Hrvatske u Europskoj uniji morati možda korigirati, ovisno o tome kakva će biti presuda po EPPO-ovoj optužnici protiv ministrice Gabrijele Žalac. I on je u tom trenutku bio samo jedan od onih koji ne shvaćaju da novinari nisu tu da prenose javnosti što vladari misle da narod treba misliti o njima, nego su tu (među ostalim) da uime onih građana koji nikad nemaju takvu priliku postavi moćnicima i najneugodnije pitanje iz naroda. Ali, i tu Plenkovićevu sugestiju da sam apsolutni idiot shvaćam kao kompliment.
Steve Bannon, Trumpov Rasputin, svojedobno mi je rekao da sam ja predstavnik opozicijskih medija, “opposition media”, u Bruxellesu, što sam također shvatio i kao laž i kao bizaran kompliment. A u arhivi web stranica Trumpove Bijele kuće možete pronaći da se zovem Tomas LeCrass, za što je kriv algoritam koji je transkribirao jednu čuvenu Trumpovu press konferenciju, ali eto, pamtim i neočekivane komplimente daktilo-algoritma Bijele kuće.
U sasvim petom trenutku karijere neki afganistanski banditi u Kabulu izveli zu oružani prepad na moje vozilo, ali nažalost nisam razumio njihove riječi, pa ne znam jesam li počašćen i pokojom uvredom ili samo prijetnjom. Samo sam razumio da je cijev kalašnjikova uperena u mene s udaljenosti od dvadesetak centimetara. Jednom mi je jedan stari hrvatski reporter svjetskog iskustva savjetovao da se, kad god se nađem u situaciji da me neki hrvatski politički moćnik pokušava zastrašiti svojim podvalama i lažima, sjetim reporterskog iskustva po najopasnijim predjelima svijeta. Jer će tako sve hrvatske političke podvale biti mačji kašalj. Bio je to dobar savjet.
Zoran Milanović u sinoćnjoj je debati ponosno spomenuo kako je, valjda kao diplomat zadužen u Ministarstvu vanjskih poslova za odnose Hrvatske s NATO-om (razdoblje također opisano u mojoj knjizi, kad se sugovornici sjećaju da je naš Zoki Balboa na strance ostavio dojam nekoga tko je malo “feisty”), “osobno ispratio prvi kontingent hrvatskih časnika” u Afganistan. Tek tad mi je sinula jedna zanimljiva spoznaja. Da, Milanović je bio hrvatski diplomat zadužen za NATO, i da, hrvatski put prema članstvu vodio je preko sudjelovanja u misiji u Afganistanu, ali ne, Milanovića ondje nismo vidjeli ni ja ni itko drugi. A bilo je hrvatski diplomata, zaduženih također za odnose s NATO-om, koji nisu samo ispraćali, nego i obišli hrvatske vojnike u misiji u koju su ih sprašili. Zoran Strašni jednostavno nije bio jedan od takvih. Ne znam jesam li sad talibanski književnik i jesu li me korumpirali neki prašinari s ceste za Džalalabad. Samo bilježim što je bilo, u potrazi za najboljom dostupnom verzijom istine, “best obtainable version of the truth”, kako su svoj posao lijepo opisali legendarni novinari Carl Bernstein i Bob Woodward.
Milanovićevu uvredu možda bih drukčije doživio da imam drukčije novinarsko iskustvo. Ali, ni posao novinara ni moja knjiga, izvučena u predsjedničkoj debati na početku 2025., nisu pisane da se svide moćnicima na vlasti, nego da posluže i budu od koristi javnosti zainteresiranoj za činjenice i istinu. Informirana javnost sastavni je dio demokracije. Možda takva javnost nestaje, možda se već sutra nađemo u jednoj internetskoj mega-birtijskoj svađi i tučnjavi. Ali za takvu javnost neki od nas će se uvijek boriti, i takvom javnom interesu uvijek služiti. Pa i kad nas napadaju na veliko ili na malo, na sitnim ili na bitnim stvarima, skriveni iza predsjedničkih imuniteta.
>> FOTO Pogledajte memeove i urnebesne reakcije na debatu na mrežama
ovan novinar nije objektivan i piše u korist jedne stranke i njihovih kandidata.