Autor odlične “Kratke kronike porodice Weber”, jednoga od najboljih suvremenih hrvatskih romana povijesno-genealoškoga žanra, Ludwig Bauer u najnovijem se svom proznom djelu “Zapisi i vremena Nikice Slavića” (izd. Fraktura, ur. Seid Serdarević) djelomice vraća i žanru i pripovjednoj tehnici primijenjenoj u staroj uspješnici.
Dijelom žanru, jer za razliku od “Kronike” koja je imala širok vremenski zahvat u cijelo stoljeće, “Zapisi” se dotiču samo tragične golootočke epizode s početaka komunističkog režima bivše države. Dijelom narativnom postupku, jer za razliku od “Kronike” u kojoj je fiktivni dokumentarni zapis samo okvir oko kojega se sjajno plete obiteljsko-povijesna priča, “Zapisima” su stvarne bilješke jednoga golootočkoga uznika nosivi dio konstrukcije kojima su pridodani (drugim tipom slova tiskani) autorski komentari.
Pisac svom djelu daje žanrovsku oznaku “hagiografija” referirajući se na dva značenja termina: književnopovijesni, kad označava (srednjovjekovne) životopise kršćanskih svetaca, te metaforički, kad upućuje na bilo koju/čiju idealiziranu biografiju. To ga žanrovsko određenje donekle “spašava”, jer i suvremeni “svetac”, idealist, borac za socijalnu pravdu, plemenit čovjek, nedužna žrtva diktature kakav je Nikica Slavić zaslužuje upravo – hagiografiju.
Na žalost, stvarna dramatičnost toga životopisa ne zrcali se dovoljno dojmljivo u romanu čiju fragmentarnost ne može na okupu, unatoč neporecivoj tragičnosti svoje sudbine, držati tako beskonfliktan, neupitno pozitivan, stoga i plošan, papirnat protagonist. Dokumentarna i povijesna građa visoke napetosti u zbilji, nije dostatno djelotvorno preoblikovana u stvarnost književne tvorevine.
Majstorstvo fabuliranja najveća je vrlina autorova dosadašnjeg opusa. Šteta je što se u ovom romanu Bauer olako odrekao svog najjačeg aduta.
