Napad na novinara Miljuša napad je i na policiju, sigurnosni
sustav i hrvatsku državu, izjavio je pučki pravobranitelj Jurica
Malčić. Pri svakom nemilom događaju u kojem netko dobije konkretnom
palicom po svojoj vrlo konkretnoj glavi uvijek se nađu oni koji se
zabrinu nad državom pa je i u slučaju kolege Miljuša bilo
samo pitanje tko će se prvi dosjetiti upotrijebiti frazu da je napad na
njega, koji se svojim radom očito zamjerio najcrnjem, ali čini se i
najzaštićenijem dijelu hrvatskog društva, ustvari
bio uperen protiv države, a to u Hrvatskoj uvijek znači i vlasti.
A država, sudeći po osmjesima, recimo, Šukera i
Polančeca i njihovom upornom ponavljanju kako je sve bolje i bolje
očito nikada nije bila u tako dobrom stanju. U njezinu glavu nitko nije
udario.
Po riječima vlastodržaca svi su problemi ili lako rješivi
ili zanemarivi. Oni se prave da ne vide da je istina posve suprotna od
one koju vidi Malčić. Udarac na Miljuša, Rađenovića (a
udarac na njega je, sjećamo se, bio i udarac na SDP, Bandića...) i sve
one koji su prije njih stradali od nepoznatih i nikad
uhvaćenih počinitelja ustvari je samo još jedan udarac
hrvatske države na njezine građane. Jer građani koji ne žive u sigurnom
društu, koji mogu biti izloženi nekad bejzbol palici, a
nekad metku iz zasjede, zato jer policija nije napravila svoj posao u
prethodnim slučajevima -ostavljajući time slobodan prostor
mafijašima i batinašima koji slobodno i
nekažnjeno šeću Hrvatskom- ustvari su ugroženi od svoje
države i svoje neefikasne vlasti.
Fizičko nasilje ili ubojstvo samo je najekstremnija, ali i logična
posljedica te nebrige. Ako se vlast ne brine o tome kako joj građani
žive, ako dozvoljava da tonu u siromaštvo, ako gleda kroz
prste bezakonju, ako se sve rješava vezama, poznanstvima,
uzajamnim dugovanjima, a ključne akcije borbe protiv korupcije svode na
hvatanje doktora s plavim koveratama dok protiv kriminala nitko nema
ili ne želi imati ništa efikasno, što će
kriminalci pomisliti nego da su im ruke odriješene da uvode
red po svom nahođenju.
Ako se već godinama nasilje respektira, a s nasilnicma razgovara u
rukavicama, ako se slučajevi razvlače i zavlače do zastare, a svaki
političar ima u adresaru bar nekoliko prijatelja iz podzemlja
s kojima ruča ili večera, nije čudno da mnogi od napadnutih
šute da ne bi prošli gore i gube svako povjerenje
da sustav može riješiti to što im se
dogodilo. Podzemlje, koje je u Hrvatskoj nadzemlje i to
sveprisutno, ima legitimitet koji crpi upravo iz neefikasnosti države i
vlasti. Njima je jasno da se njihova moć respektira, oni su uvaženi
članovi društva čak i kad za sobom imaju gomile sumnjivih
poslova i afera, kada su pokvareni vlasnici jeftino dobivenih poduzeća,
mešetari zemljištem ili naprosto ljudi
bez suvislih biografija, ali s dobrim zaleđem i još boljim
odvjetnicima.
Oni su tu da bi popunjavali rubrike hrvatskog jet-seta, a njihovi
batinaši služe samo da bi povremeno mogli na nekome tko im
se ne sviđa pokazati koliko su moćni. Njima je svejedno je li to
novinar, direktor u Zagrebačkom holdingu ili radnik koji nije dobio
plaću, jer oni ni u kom slučaju ne moraju poštovati i zakone
ni društvene norme.
Na taj način daju do znanja da oni vladaju Hrvatskom i nakon svakog
zločina ili kriminala u koji se upuste mogu mirno čitati novine i od
srca se smijati onima koji su uvijek spremni napad na pojedince
pretvoriti u metaforu za napad na državu. Bezuba država, u
kojoj nema dovoljno onih kojima su ruke dovoljno čiste i slobodne da se
uhvate u koštac sa zubatom mafijom nikome od njih ne ulijeva
strah u kosti. Znaju da se nemaju čega bojati, jer će se sve rasplinuti
u frazama i obećanjima. I država i mafijaši ostat će gdje su
i bili bez obzira koliko je glava razbijeno.
MAGAREĆA KLUPA
Bezuba država i zubata mafija
