Nakon što je Hrvatska završila pregovore s Europskom unijom, Srbija bi ih uskoro mogla započeti. Svi u Hrvatskoj osumnjičeni za ratne zločine su u Haagu. Njihovo uhićenje bilo je uvjetom za nastavak hrvatskih pregovora s EU, a haaška presuda možda uvjetom za njihovo okončanje. Srbija je uhićenjem Ratka Mladića te nedavno i Gorana Hadžića najvjerojatnije ispunila uvjete za početak pregovora s EU. Kada Hrvatska uđe u EU vjerojatno neće dugo čekati da u nju uđe i Srbija. Tako bi se Hrvatska i Srbija, nakon dvadesetak godina odvojenosti, ponovo mogle naći u novoj političkoj zajednici.
Jugoslavija je nestala, ali njezine bi se članice jednoga dana opet mogle naći zajedno u EU. Slovenija je već ondje. Za Hrvatsku je politički i psihološki važno da u EU uđe prije Srbije i ostatka balkanskoga paketa. Možda upravo to budu i glavni motivi hrvatskih glasača pri glasovanju za ulazak Hrvatske u Uniju. Jer u nekim dijelovima Hrvatske još postoje nelagodna, neugodna pa i traumatična sjećanja na zajednički život u Jugoslaviji. Nasuprot tome, postoje i nostalgična sjećanja na zajednički život u bivšoj državi. Mali je apsurd da će i osporavatelji i zagovornici bivše države, naravno, svatko iz svojih razloga, na referendumu najvjerojatnije glasovati za ulazak Hrvatske u EU.
Oni u Hrvatskoj koji ne žale za Jugoslavijom uzdaju se da će ulaskom Hrvatske u europsku političko-pravno-ekonomsku zajednicu Hrvatska napokon i pobjeći iz balkanskoga stoljetnoga zajedništva. Njihovi antipodi, jugonostalgični dio Hrvatske, očekuju da će Hrvatska ulaskom i urastanjem u EU postupno izgubiti i, njima previše naglašeni, nacionalni identitet. Ulaskom u EU bez svojih banaka i najboljih tvrtki Hrvatska, osim, razumljivo, umanjenoga političkoga suvereniteta, ulazi i bez gospodarske samovlasti. A bez te će samovlasti i politički suverenitet biti još manji. To će goditi svima onima koji Hrvatsku nisu ni željeli kao samostalnu državu. U svim državama, naime, postoje i oni kojima baš i nije stalo do nacionalnoga identiteta zemlje u kojoj žive, ali u Hrvatskoj ih izgleda ima i više nego u drugim državama. Ovdašnji ignoranti hrvatske samostalnosti nisu ni željeli Hrvatsku, bila im je dovoljna Jugoslavija.
Kao što ovdašnjim anacionalnima i apatridima nije bilo stalo do hrvatske samostalnosti, nije im do nje stalo ni u Europskoj uniji. Takav stav ima svoje podrijetlo i uzroke u žalu za propašću Jugoslavije. Takvima je u Jugoslaviji bilo dobro i u njoj su se dobro i ugodno osjećali. Hrvatsku i nisu željeli. Kada je ipak stvorena, politički su se prilagodili i emocionalno prikrili. Tako danas i imamo apsurde da u Hrvatskoj, i od Hrvatske, možda i najbolje žive oni koji je i nisu željeli. Ulaskom Hrvatske u Uniju, živjet će i bolje i sigurno najmanje žaliti za gubitkom hrvatske samostalnosti u njoj. Hrvatski ulazak u EU vjerojatno će im potpuno odgovarati tek kada i druge države nastale raspadom Jugoslavije uđu u Europsku uniju.
Hrvatskoj će u EU, bez temelja nacionalnoga suvereniteta, biti teško izbjeći i moguće ponovno uvrštenje u “skraćenu” inačicu Jugoslavije, u tzv. zapadni Balkan. Slovenija se iz toga političkog stereotipa već davno izdvojila, zapravo možda još u Jugoslaviji. Ulaskom u EU i potpuno. Hrvatsku se pak u taj kompleksni stereotip trpa i danas. Ali često i bez njezina protivljenja, pa i uz njezinu volju. Jer, Hrvati su zapravo prvu Jugoslaviju izmislili, a drugu obnovili. Bez njihove volje, začetka zajedničke države sigurno nikada ne bi ni bilo. Ne uspije li Hrvatska u EU izbjeći zamke “regionalnoga pristupa”, mogla bi se ponovo naći u društvu koje je poslije sedamdeset godina zajedničkog življenja kanila napustiti. Hrvatska bi se tako iznova vratila u psihološki geto iz kojega uglavnom nosi kolektivne frustracije.
Daleko je vaznije da na vlasti ne budu k&k (kukurikovci i kuhana noga) kad pocnu pregovori sa srbima. Jer onda nebi bilo nikakvog pritiska, nikakvog ucijenjivanja, dapace RH bi postala pokrovitelj i jamac dobro volje da srbija ude u eu,u, bez obzira na ostale okolnosti i odnosima sa njima.