Tamo negdje početkom devedesetih godina za jedan od zagrebačkih
tjednika pisao sam reportažu o svome rodnom kraju. Tema je bila
politička, jer Hrvati u Bosni i Hercegovini, najveća većina, stali su u
prve redove HDZ-a, koji je bio najglasniji i najjasniji za
osamostaljenje Hrvatske. Jedan od motiva iz te moje priče bila je i
granica između Hrvatske i BiH u Gorici i Vinjanima. Tabla s natpisom
Hrvatska s te granice nestala je iste noći kad je i postavljena, a
prvog dana već je bila postavljena u Vrućicama, kasnije su je pomicali
sve dalje i dalje.
Koliko je to bilo politički opravdano svima je jasno, ali to
premještanje table sve dublje u Hercegovinu najbolje je oslikavalo
razmišljanje većine hrvatskog puka u Hercegovini, a dijelom i BiH.
Znali su da žive u Bosni i Hercegovini, ali željeli su postati dio
Hrvatske, jer to nije bio samo naš san nego san naših očeva, djedova i
pradjedova.
Nenavikli na politiku, posebice svjetskih sila koje su kao u pokusnom
laboratoriju određivale zbivanja na području bivše Jugoslavije, velika
većina Hrvata nije politički duboko razmišljala, nego je u promjene
krenula sa srcem i dušom. Možda s ove vremenske distance to politički
glupo izgleda, ali u onom vremenu, kad je nacionalni ponos bio na
vrhuncu i kad su svi odreda bili spremni goloruki otići u rat za
oslobođenje Hrvatske, trebao je netko stati na čelo hrvatskog puka u
BiH i povesti ga.
Iskreno rečeno, Hrvati u BiH nisu, zbog progona 1971. i poslije, imali
ljude spremne da razmišljaju i promišljaju o interesima njih u BiH, a
primamljivost političkog programa HDZ-a bila je toliko privlačna i jaka
da su Hercegovina, pa i dijelovi Bosne, među Hrvatima postali najjače
HDZ-ovo uporište. U takvoj političkoj atmosferi, snažno izraženom
domoljublju, Hrvati u BiH najprije su se organizirali u Hrvatsku
zajednicu Herceg-Bosnu, koja je kasnije postala Hrvatska Republika
Herceg-Bosna. Istina, nikada međunarodno nije priznata, ali taj okvir,
koliko ga god netko smatrao pogrešnim, bio je jedino optimalno rješenje
u tom trenutku za interese Hrvata u BiH.
Na čelu te zajednice, odnosno kasnije Republike Herceg-Bosne, stao je
Mate Boban, tadašnji predsjednik HDZ-a. Bez obzira na to koliko se neki
trudili osporavati tu nikad priznatu Herceg-Bosnu, niti njezini najveći
protivnici ne mogu joj osporiti da je odigrala važnu ulogu na početku
rata u obrani Bosne i Hercegovine od potpune agresije Srba na nju.
Dijelovi te države na kojima su Hrvati bili u većini bili su slobodni i
jedina žila kucavica za Bošnjake koji, dok na svojim prostorima nisu
osjetili srpske granate, nisu vjerovali da će BiH zahvatiti ratni
vihor. To je činjenica, bez obzira na to koliko je neki ne žele
priznati.
U ratu je stvarati državu jednako teško kao i u miru zidati kuću bez
osnovnog građevinskog materijala i novca. To je u to vrijeme činilo
hrvatsko rukovodstvo na čelu s Matom Bobanom. Njegova politika i
događaji koji su se zbili za vrijeme rata u BiH naići će na osudu
mnogih protivnika te politike, ali isto tako i bezrezervnu podršku
ljudi koji su u to vrijeme stali u obranu svoje domovine.
Mate Boban bio je politički lider Hrvata u BiH, a koliko su ga ljudi
cijenili najbolje govori njegov pogreb. On je uvijek isticao da nije
političar nego vojnik svoga naroda. Takav je bio i ostao do posljednjeg
trenutka. Mi koji smo ga poznavali cijenit ćemo njegove ljudske vrline
koje je pokazivao kao čovjek, susjed, prijatelj, a povjesničarima
ostavimo da prosuđuju njegovo političko djelo.
U POVODU