Ako ćemo iskreno, većinu naroda, pa tako ni većinu vjernika, zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji puno i ne zanima. Ima on i mnogo većih nevolja. Osim toga, taj zakon mnogo ljudi i ne dotiče, te je ekskluzivistički, na neki način i elitistički. Ali za one za koje ljudski život počinje začećem, ubijanje embrija koje se događa pri spomenutoj oplodnji ubijanje je ljudi.
Također, treba se složiti s biskupima kad kažu da nije riječ o liječenju i ozdravljenju, da se nekoj djeci uskraćuju očinska ljubav i skrb te da selektivnost u tom postupku ima zloglasno eugeničko obilježje. Zbog svega toga taj zakon koji bi se danas trebao izglasovati jest duboko nemoralan. U Saboru su SDP-ovci patetično govorili kako su za veći natalitet, što je najgore moguće licemjerje, jer se godišnje iz zamrznutih embrija rodi manje od sto djece, a petnaestak tisuća ubije ih se pobačajima, koje crveni također grlato brane.
Međutim, kad je riječ o stajalištu biskupa, postoji još nešto što je duboko nemoralno. S jedne strane rabe se najteže riječi u osudi ovoga i sličnih zakona ili postupaka vlasti, a s druge strane s njom se pošto-poto želi biti u dobru. Iz kojega razloga? Iz nacionalnog interesa? Iz potrebe za jedinstvom države? Iz poštovanja prema vlasti? Iz međusobnoga uvažavanja? Ali kakav je to nacionalni interes kad se slizuješ s nekim tko ubija i tko, dakle, taj nacionalni interes ugrožava? Kakvo je to jedinstvo države u kojem trebaju biti zajedno oni koji moral u državi u temelju potkopavaju i oni koji se za njega bore? I kakvo je to poštovanje prema onima koji čine zlo? I kakvo je to međusobno uvažavanje prema onima koji baš nimalo ne uvažavaju vaš svjetonazor koji tako re i dijelite s cijelim narodom!? Ne znam zašto bi Crkvi smetao potpun raskid i potpuno zahlađenje odnosa s onima koji rade baš sve da se taj raskid i zahlađenje dogode.
Ne bi to izazvalo nikakve posebne napetosti u zemlji, dramatične sukobe i destabilizaciju države nego bi se samo jasno pokazalo tko je tko i gdje je tko. Ali ni sadašnjoj vlasti ni Crkvi takva normalna i prirodna posljedica dubokih razlika oko nekih sudbinskih pitanja ne odgovara. Kukuriku koaliciji ne odgovara zbog povelikoga broja vjernika koje imaju među svojim glasačima, a Crkvi ne odgovara zbog novca koji dobiva iz državnoga proračuna.
To jest, Crkva nije samo Bog, samo pastir, samo vjera nego je i poduzeće, poduzeće koje ima svoje menadžere, radnike i sve drugo što poduzeće ima. Crkva ima troškove, goleme troškove, koje mora podmirivati, a eltini dio njezinih “zaposlenika” provodi elitni život kakav se provodi u svim elitnim miljeima u društvu.
Oko 250 milijuna kuna koliko joj država godišnje daje iz proračuna relativno je velika svota, odreći se te svote značilo bi odreći se nekih standarda na koje je navikla. Ali i još nešto. I Crkva je neka vrsta države, neka vrsta vlasti, ima svoj strogi hijerarhijski ustroj, svoje titule i protokole. Njoj su dobri odnosi s državom i zbog toga potrebni, iz tih odnosa hrani se njezin osjećaj moći i važnosti, u kojemu vjernici i vjera ne igraju nikakvu ulogu.
Crkva je ovozemaljski odnos ljudi i taština kao i u svim drugim institucijama. Ali, mora li biti tako? Zašto u njezinu vrhu ne bi prevladalo stajalište da su moral i vjernici važniji od nje same, zašto jednom ne bi na stranu morala i vjernika stala odlučno i sa svim rizicima na koje ju obvezuje Evanđelje? Zar je od morala, vjernika i Evanđelja važnije to hoće li ili neće nekoj svečanoj misi pribivati Ivo Josipović i Zoran Milanović?
Zašto se jednom ne bi ŽRTVOVALA i tako ispunila svoje najvažnije poslanje? Zar oni milijuni iz državnoga proračuna ne podsjećaju na Judine škude? Ukrako rečeno – Crkva kao institucija misli da nije obvezna na ono što propovijeda kao svećenik i biskup.
Ne razumijem se ni u crkvene prihode ni u troškove, ali, koliko znam, u komunizmu Crkva od države ništa nije dobivala. Pa ipak je preživjela te među ostalim i zato bila i narodskija i hrabrija i vjernicima bliža.
po ivkušicu dase crkva odrece drzave onda bi trebala izgubiti sva prava a tobi ih ivkušic puno pomogo