Nakon što je prošli tjedan zagrebački biskup Valentin Pozaić pročitao optužnicu protiv aktualne vlasti u Hrvatskoj, komentatori su se najviše bavili završetkom tog teksta: “Hrvatskoj je potrebna nova oluja”. Tako je, s malim početnim slovom, u pisanoj verziji objavljenoj na internetu, napisana riječ oluja. Ali, zbog toga nitko neće pomisliti kako je biskup u svom verbalnom obračunu s državnom vlašću metaforički zazivao neku neodređenu vremensku nepogodu. Sasvim je razumljivo da je biskup zazvao oslobodilačku ratnu operaciju, to više što je samo dvije rečenice ranije sebe i svoje istomišljenike samoinicijativno mobilizirao u povorku, kako piše, “slavnih Generala: Ante i Mladena”.
S obzirom na to da je genitiv množine imenice general napisan velikim početnim slovom, treba imati na umu i mogućnost da je osoba koja je pisala (ili prepisivala) tekst jednostavno – nepismena. Ali, pravopis na stranu, biskup Pozaić bio je kristalno jasan. Utoliko više smatram potrebnim upozoriti na jedan drugi, za mene jednako skandalozan detalj u njegovu govoru koji je ostao u sjeni zazivanja Oluje i ratnih generala klerika koji je postupio bezobzirno već i prema generalu Gotovini, koji je pak više puta jasno i glasno rekao da mu više nije ni do kakvog ratovanja te je takav stav preporučio i poželio svima ostalima. Dakle, biskup Pozaić je pročitao i ovo: “Neo-komunisti nadmašili su paleo-komuniste. Kao da su nošeni slovom i duhom njihove himne humanosti, zapravo one ‘ode mržnji’, sotonskog nadahnuća: ‘Mrzimo vas’. Da - ta ‘oda mržnji’ živi i danas, i truje ljudske duše.
U autorovo se ime, još uvijek svake godine, održavaju skupovi i dijele prestižne nagrade.”I tu je biskup bio jasan prozivajući Ivana Gorana Kovačića i njegovu pjesmu “Mrzimo vas”. Budući da je biskup Pozaić nakon Oluje zazvao i lustraciju, kao što to učestalo i jednako demagoški čini i Tomislav Karamarko, nameće se zaključak kako bi, da je po njegovu, trebalo lustrirati i pjesnika Ivana Gorana Kovačića, skinuti njegovo ime sa svih škola na kojima je ono još ostalo, preimenovati poznati zagrebački studentski pjevački zbor i kulturno-umjetničko društvo te ukinuti i Goranovo proljeće i Goranov vijenac i sve druge nagrade koje se svakog proljeća dodjeljuju pjesnicima u Goranovu Lukovdolu. Pritom je biskup Pozaić u još jednoj stvari bio jasan: u identifikaciji s onima koje ta pjesma proklinje. Nije to pjesma napisana 1945. pa da bi se u nju mogla i smjela upisati mržnja poslijeratnih komunističkih obračuna s neistomišljenicima i protivnicima crvene diktature.
Biskup Pozaić dobro zna da su Gorana 1943. ubili četnici i da je taj pjesnik i partizan te iste godine, usred krvavog rata, u svojoj ratničkoj pjesmi jasno označio metu svoje mržnje: “Mrzimo vas, hulje / Mrzimo, krvnici, / Vi, pljačkaške rulje!” To znamo svi. Ali, samo biskup Pozaić zna kako se među tim huljama, krvnicima i pljačkaškom ruljom upravo on našao prozvanim, bilo osobno bilo kao netko tko umišlja da zastupa čitav hrvatski narod i Katoličku crkvu. Usto, krajnji je sarkazam spočitavati manjak ljubavi prema neprijatelju partizanu koji 1943. nosi glavu u torbi po bosanskim gudurama, dok istovremeno živi kršćanski i hrvatski zid pred katedralom laje mržnjom i pozivima na ubijanje. Ako je, a pogotovo kad je od biskupa, previše je!
