Danas Crkva slavi svetkovinu Uzašašća Gospodnjega. Premda se ustalila praksa da se Uzašašće slavi četrdeset dana nakon Uskrsa, evanđelisti Matej, Marko i Luka opisuju ga svatko na svoj način. Prema drugoj dvojici moglo bi se čak zaključiti kako se ono dogodilo navečer na sam dan Uskrsa. No, evanđelistima povijesni podaci nisu od presudne važnosti. Važnije im je prenijeti i posvjedočiti Isusov događaj i njegovu poruku.
A to povezuje njihova izvješća, povijest i nas danas. Činjenica, naime, da je jedan od nas sa zemlje uzašao na nebo u teološkom smislu govori i o čovjekovu dostojanstvu i o njegovim krajnjim mogućnostima. U Isusu i čovjekova budućnost dobiva posve novu dimenziju proslavljenu. Dotle, upit iz liturgijske čitanke "Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?", jasno naznačuje što nam je činiti.
Onaj Isus koji je uzašao i doći će. Dok ne dođe, očekivat ćemo, ali i biti zauzeti za svoju zemlju, za ono što je "dolje". No, da se ne bismo zatrpali poslom, svoj ćemo pogled bistriti u visinama tamo odakle iščekujemo pojavak Isusove slave. Zauzetost, dakle, za zemlju, za posve konkretne ljude i zadaće bitna je vjerska kategorija. "Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi", kaže sv. Jakov.
Uzašašće tako uključuje i sve plemenite ljudske napore da sebi stvore dobar svijet.
