Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Prepisujem ove riječi iz knjige koja je u povijesti hrvatskog jezika, književnosti i izdavaštva poznata i kao Zagrebačka Biblija, prvi u Hrvatskoj načinjen i tiskan prijevod Starog i Novog zavjeta na hrvatski jezik. Knjigu je 1968. izdalo poduzeće Stvarnost u do tada neviđenom primjeru suradnje Katoličke crkve i “društvenog sektora” u socijalističkoj Jugoslaviji. Glavni su urednici bili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda, urednici Josip Tabak i Jerko Fućak, suradnici Olinko Delorko, Ivan Golub, Tomislav Ladan, Nikola Milićević, Celestin Tomić, Zvonimir Mrkonjić, Nikola Šop i mnogi drugi... čitav jedan književnički, lingvistički i teološki Olimp. Za prijevod Novog zavjeta, iz kojeg je i stih sv. Pavla na početku ove kolumne, zaslužan je Ljudevit Rupčić, teolog pjesnički istančanog osjećaja za zvonkost i ritam hrvatskog jezika, a inače franjevac kojeg su komunistički sudovi u tri navrata poslali na ukupno više od pet godina robije.
U toj skupini umova bio je i Adalbert Rebić, danas jedan od najuglednijih hrvatskih bibličara, čovjek koji Sveto pismo ima u malom prstu, i to na nekoliko mrtvih i živih jezika. Taj svećenik i erudit ovih je dana za Slobodnu Dalmaciju izjavio: “Tako nam sada i razni Štulhoferi, pederi i lezbe hoće nametnuti svoj manjinski seksualni moral koji će upropastiti društvo”.
Huliganski rječnik teologa
Čak i oni koji se slažu s Rebićevom tezom o “globalnoj uroti pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja”, morali bi se pitati: zašto čovjek takvog obrazovanja i akademskog statusa, upućen u tolike jezike, ljudske i anđeoske, poseže za primitivnim rječnikom uličnih nasilnika?
Pavlova poslanica Korinćanima ima odgovor i na to pitanje: “Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!”
Kršćanskom ljubavlju, o kojoj pjeva Pavao, može se obuhvatiti jedino sve, a ne samo neke ljude, dok se druge izostavlja i ograđuje jezikom prezira koji rađa mržnju. “Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” I to piše u Rebićevoj Zagrebačkoj Bibliji.
Mene Kaptol lako može otpuhnuti kao priučenog teologa. Ali, to nije teologija, nego je to glas ljudskosti podržan svakim slovom Evanđelja koji glasom apostola Pavla danas i meni, i profesoru Rebiću, i svim biskupima naređuje: “Nema više: peder – lezba! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu”.
Uvjeren sam da je od ovih rasprava, nezamislivih u uljuđenim društvima, većini građana već nagnječen mozak. Srećom, u Slobodnoj Dalmaciji našao sam i ljekoviti oblog u članku kolegice Silvane Uzinić koja opširno citira Borisa Škifića, profesora Hrvatskog jezika u splitskoj Drugoj gimnaziji. Ne, tema nije bio Zdravstveni odgoj, nego simpozij o čitanju na kojem je, pred oko 400 nastavnika Hrvatskog jezika, novinar i književnik Jurica Pavičić izrazio sumnju u budućnost i opstanak ne samo knjige, nego i same književnosti kakvu poznajemo.
Čovjek i ljepota su neuništivi
Profesor Škifić odgovara: “Nema straha, nikada neće umrijeti književnost i čitanje dok bude i jednog čovjeka koji diše, ništa ljepotu neće uništiti koliko god se trudili”. A trude se, između ostalog i književnošću koja doista nije vrijedna ni jedne srušene bukve.
Nazvao sam profesora Škifića i dobio još melema. I on misli da tema o Zdravstvenom odgoju uopće nije tema. “Pa ja to radim već dvadeset godina”, rekao mi je i usput objasnio kako je primitivizam najgori upravo kod intelektualaca. Škifićeva je “antropologija” jasna i slična onoj svetog Pavla: “Mogu učenici biti savršeni u matematici i genijalni u fizici, ma, mogu sve znati, ali ako ne budu pošteni, tolerantni i humani ljudi, proći će kroz ovaj svijet kao obični kukci koji se nisu ni trebali roditi.” Ukratko: ako ljubavi nemam, ništa sam! A jedan je bivši učenik o omiljenom profesoru napisao: “Naučija nas je svemu i svačemu, a najviše kako bit čovik, a ne mala gnjida.” To je za mene glavni cilj odgoja u svakoj vjeri, narodu i rodu.
