I na proteklim izborima za Europski parlament, kao i na referendumu o ulasku Hrvatske u EU, često se kao razlog protiv izlaska na birališta čuo argument da ne znamo dovoljno o EU. Kao i svaki drugi argument u demokraciji u kojoj postoji sloboda govora, i to je legitiman argument. Ali kako bi, za usporedbu, izgledali prvi višestranački izbori u Hrvatskoj i referendum o nezavisnosti da su im građani pristupili istim argumentima kojima su mnogi pristupali europskom referendumu i europskim izborima?
Jeste li 1990. i 1991. čuli da netko govori: “Da, izašao bih ja na birališta, ali ne znam kako će to se točno odraziti na moj život. Hoće li se država za 15 godina zaduživati uz kamatnu stopu od 3,45 ili 6,78 posto? Hoće li moje još nezačeto dijete plaćati studentsku stipendiju ako padne treću godinu i ako na dan izlaska na posljednji ispit bude padala kiša? Koliko će, X godina od danas, iznositi poticaji za pšenicu, a koliko za mlijeko? Tko mi može jamčiti da ovo višestranačje neće nekog vozača autobusa učiniti saborskim zastupnikom? Hoću li za 12,5 godina do svoje vikendice ići autocestom ili starom kaldrmom, trajektom ili mostom? Koliko brzo će 2037. voziti vlak Rijeka – Zagreb? Nitko mi ne može na to odgovoriti? E, vidite, u tom slučaju ja neću na izbore. Sve je to prijevara...”
Da se netko služio takvom argumentacijom tada, kao što se njome mnogi olako služe danas, diskvalificirao bi samoga sebe iz svakog ozbiljnog razgovora. Naravno da ni onda ni danas ne znamo precizne odgovore na tako detaljno postavljena pitanja. Kad bi bilo moguće predviđati budućnost, građani na izborima ne bi birali političare, nego babe vračare s najboljom čarobnom kuglom. Uoči referenduma o ulasku u EU, sve što je postignuto pregovorima bilo je javno dostupno.
Uoči europskih izbora, sve o Europskom parlamentu bilo je dostupno, objavljeno, opisano, čak i nacrtano u modernim vizualizacijama koje je sâm EP na hrvatskom jeziku objavio na internetskim servisima Tumblr i Pinterest. (Ako ne znate što su Tumblr i Pinterest, samo nemojte okriviti cijeli svijet što vas nitko o njima nije informirao). Hrvatska od članstva u EU ima dvostruku korist: mogućnost da financira svoj daljnji gospodarski razvoj novcem iz EU fondova i mogućnost da se iz nestabilnog okruženja Balkana dugoročno ponovno pozicionira u stabilnije okruženje Europe. Ovo prvo je tako očito da me i neki britanski euroskeptici u Europarlamentu u razgovorima upozoravaju na to: jedno je biti euroskeptik u Velikoj Britaniji, gdje svaki građanin uplaćuje novac Europskoj uniji, a drugo je biti euroskeptik u Hrvatskoj, gdje će svaki građanin (u prosjeku, naravno) primati novac od EU. Vrlo je jednostavno za loše stvari koje se događaju u životu države i nacije okrivljavati Bruxelles.
Olako upiranje prstom u nevidljivog krivca u Bruxellesu događa se i u drugim državama EU, a događat će se i u Hrvatskoj. No, ne bi škodilo kad bismo se ipak držali razumnih kriterija, pa analizirali kad je zaista pogriješio neki tamo Bruxelles, a kada smo mi sami mogli učiniti nešto bolje. Još jedan često zloupotrebljavan argument je taj da o našim životima odlučuje “vojska neizabranih eurobirokrata”. Ali, kad vam lokalna uprava izdaje građevinsku dozvolu, je li taj službenik, koji praktički odlučuje o kući u kojoj ćete živjeti, izabran na izborima? Jeste li ga birali vi osobno i imate li pravo oglušiti se na pravila i zakone s argumentom da niste birali tu osobu koja ih provodi?
OK, možda u zemlji s toliko bespravne gradnje ovo nije najsretnija usporedba. Ali, shvaćate smisao. Možda ste birali načelnika i vijeće u toj lokalnoj upravi, ali stručnjaci koji rade na provođenju zakona (s manje ili više uspjeha, to je već drugo pitanje) javni su službenici, a ne politički kandidati koje mijenjate na izborima. Zakoni se mogu mijenjati, politika se može mijenjati, ali ne može se od ljudi kojima je posao provoditi zakon očekivati da ga ignoriraju kako bi zadovoljili nečije parcijalne interese. Sustav u kojem živimo zove se demokracija, ali zove se i – vladavina prava.
“Vojska neizabranih birokrata” u Bruxellesu zapravo je od 1. srpnja vojska javnih službenika koji rade i u interesu Hrvatske kao jednog od njihovih 28 “poslodavaca”. Kakva nas budućnost čeka u EU? Za odgovor na to pitanje možda je dobro krenuti od ove pretpostavke: budućnost nije nešto što se ljudima događa, budućnost je nešto što ljudi sami kreiraju. Ne čekajte sa strane da vam se ona dogodi. Kreirajte svoju budućnost.
