Ni mjesec dana od donošenja proračuna za 2010., kao nova slamka spasa lansirana je ideja o osnivanju fonda/fondova koji će potaknuti rast. Projekt bi trebao biti gotov do kraja siječnja. Tko bi, koliko i kako mogao posegnuti u fond ne zna se, no informacije koje se znaju iskusnijima ne daju temelje za velika očekivanja. Koja god varijanta dobije podršku (jedan interventni ili više rizičnih fondova) država bi morala uložiti kapital, navodno milijardu kuna, kojih u proračunu nema.
Državnu bi milijardu privatni sektor začinio s devet milijardi kuna, što u općoj oskudici zvuči kao bajka. Ako posljednji kvartal bude kao i prvih devet mjeseci, tvrtke će u 2009. godini imati 60 milijardi kuna niže ukupne prihode nego što su ih imale 2008., kada su prihodi svih poduzetnika bili 710 milijardi kuna, i taj se manjak ne može nadomjestiti nikakvim vratolomijama. Pad prihoda poduzetnika od devet posto uklapa se u opće crne brojke, neplaćene obveze porasle su za šest milijardi kuna, porezna presija raste, a pesimizam je dominantno raspoloženje među poduzetnicima. Uz pad strane potrošnje izostala je i domaća potrošnja, a jedina je promjena u Vladi novi ministar gospodarstva Popijač koji – gasi požare.
Mislilo se da će njegov prvi vrući krumpir biti brodogradnja, ali loše vrijeme i neriješeni odnosi nametnuli su plin kao prioritet. Fond spasa inicijalna bi sredstva našao unutar proračunske stavke za subvencije, no i tu postoji problem jer bi na subvencije iduće godine trebalo ići šest milijardi kuna, što je 15 posto ili milijarda kuna manje nego ove. Iako se neimenovane banke i bankari spominju kao mogući financijeri novog fonda, oni koji su izašli u javnost s velikim rezervama gledaju na cijelu priču te ponavljaju da bankama ne treba državna ruka da bi kreditirali dobre projekte. Rizika je mnogo, jer je preuzimanje gubitaša, njihovo spašavanje i preprodaja da bi se vratilo uloženo, prezahtjevan posao za državnu administraciju. I druga varijanta ulaganja, putem rizičnih fondova, u pravilu je dugoročna i ne može potaknuti brzi oporavak. Na oprez nailazi i inicijativa guvernera Rohatinskog, jer je prati niz nejasnoća.
HNB može smanjiti opterećenost banaka i spustiti kamate, ali teško da može umrežiti postojeće državne institucije i osnažiti ih za kvalitetniji rad. Osim HBOR-a, postoji, na primjer, i Hamag koji daje jamstva malim i srednjim tvrtkama, Agencija za poticanje ulaganja, Bicro... Slobodan Mikac, donedavni direktor APIU-a, uspješni varaždinski operativac, kaže da je i prije bilo sličnih inicijativa (poslovni anđeli, na primjer), ali “problem je naše države što se na sve strane gleda kako potrošiti nezarađeno, a ne kako zaraditi.
– Ideja je dobra, ali pitam se tko će je provesti. Najbolji poticaj gospodarstvu bit će dobra fiskalna politika. Treba smanjiti opterećenje gospodarstva i pustiti ga da radi – kaže Mikac.
Premda bankari javno koriste diplomatski rječnik kad je posrijedi osnivanje interventnog fonda, “off the record” nisu tako suzdržani. Većina financijaša jakog kalibra smatra tu ideju oportunom političkom glupošću koja će teško zaživjeti u praksi, no trenutačno služi za populističko dobivanje bodova. Kad je posrijedi druga inicijativa, koja se odnosi na proaktivan pristup HNB-a monetarnoj politici, mišljenja su drukčija, no ponovo se vraćaju na temu koja je već klasika među analitičarima – sama monetarna politika, bez strukturalnih promjena u gospodarstvu ne može biti zamašnjak niti održanja iznad vode, a kamoli gospodarskog oporavka.
– U najavi je jasno rečeno da je proaktivni pristup uvjetovan stvaranjem preduvjeta da se dopunska sredstva produktivno iskoriste. Bude li moguće to osigurati, smatramo da bi takav pristup HNB-a pomogao ponovnoj uspostavi pozitivnih stopa rasta gospodarstva. No, polazeći od sadašnje strukture gospodarstva, pitanje je mogu li se objektivno takvi preduvjeti ostvariti u kratkom roku – smatraju u OTP banci.
Ističu da inicijativu HNB-a razumiju i podržavaju pod uvjetima koje je guverner spomenuo. Drugu, koja se odnosi na interventni fond, ne razumiju pa ne mogu niti komentirati njezinu kompatibilnost sa strategijom monetarne politike.
Zdeslav Šantić, glavni ekonomist Splitske banke, upozorava da se teret stabilizirajućih mjera dosad uglavnom svaljivao na leđa HNB-a, zbog činjenice da se visina i struktura državne potrošnje ne mijenjaju bez obzira na značajne promjene u okruženju.
– Dobar primjer toga su posljednje dvije godine. Naime, 2008., kada su bili osnaženi inflatorni pritisci, država je povećavala svoju potrošnju, umjesto da je smanjuje i ublaži pritiske na rast cijena. U takvim okolnostima HNB je morao smanjiti kunsku likvidnost te jačanjem kune djelomično ublažiti uvezene inflatorne pritiske, što je imalo nepovoljan utjecaj na realni sektor te konkurentnost izvoza. Nadalje, 2009. država nije prilagodila svoju potrošnju, a samim time je veći dio tereta prilagodbe prebacila na privatni sektor, te se smanjila potrošnja kućanstava i kapitalne investicije poduzeća – podsjeća Šantić.
Iako je povećanje likvidnosti sustava moguće ostvariti relativno jednostavno i u kratkom roku, ističe da postoje i određeni rizici. Postoji sumnja da bi većina oslobođenih sredstava bila usmjerena prema (pre)rastrošnoj državi. Naime, bez reformi u fiskalnom sustavu moramo biti svjesni opasnosti da bi popuštanje monetarne politike moglo dovesti i do negativnih posljedica koje bi mogle ugroziti makroekonomsku stabilnost, primjerice, do daljnjeg širenja proračunskog manjka, jačanja inflatornih i deprecijacijskih pritisaka te pada kreditnog rejtinga. Bilo bi, kaže, pogrešno poticati jačanje domaće potražnje s obzirom na višegodišnji strukturni deficit tekućeg računa platne bilance, nego bi trebalo novac usmjeriti u jačanje konkurentnosti privatnog sektora poticanjem ulaganja u modernizaciju proizvodnih kapaciteta, ulaganjem u promociju i razvoj brandova u tekstilnoj industriji, maloj brodogradnji te proizvodnji namještaja. Također, država treba dati potporu povezivanju malih i srednjih poduzeća u clustere i izvozno orijentirane udruge, dati poticaje za otvaranje radnih mjesta, pogotovo za zapošljavanje starijih osoba u slabije razvijenim područjima te potaknuti dodatno obrazovanje radnika. Kao bitne sektore u kojima treba potaknuti ulaganja, navodi i turizam, i to primarno one projekte koji bi povećali ponudu usluga i produžili sezonu, IT usluge, riječnu i željezničku infrastrukturu te razvijanje logističke djelatnosti.
– Također, ne smijemo zaboraviti niti da bi primjerice smanjenje doprinosa i/ili parafiskalnih nameta značajno pomoglo gospodarstvenicima, posebno malim i srednjim tvrtkama u vrijeme ekonomske krize, a poboljšalo bi i konkurentnost – smatra Šantić.
Ono zbog čega drži da presudnu ulogu u financiranju kompanija treba odigrati HBOR, osim brzine promjena, jest i činjenica da se tako smanjuje mogućnost donošenja ekonomski neracionalnih odluka, primjerice u brodogradnji ili kad je posrijedi spašavanje neperspektivnih tvrtki. Osim toga, HBOR ima već razvijen sustav suradnje s poslovnim bankama i poticanja izvoza te procjene rizika.
– Ideja o fondu u ulozi financiranja perspektivnih razvojnih projekata može biti produktivna, no o tome će se moći suditi tek nakon objave detaljnijih podataka o ustroju i načinu upravljanja tim fondom – zaključuje.
dok sve države smanjuju jačinu svoje valute da bi mogle biti konkurentne, naši bankari na čelu s Rohatinskim već 10 godina održavaju umjetni tečaj. to je dovelo do sloma izvoznog gospodarstva i cvatnje kredita tj života iznad onoga što zaradimo! al sve će to doći na naplatu. Vjerujte da će se Rohatinskom nekad suditi za ovo što je napravio od državne monetarne politike odražvanja konstantnog tečaja!